Povodom obilježavanja Dana mjesta Novog Vinodolskog u Hotelu Lišanj održana je premijera dokumentarno – igranog filma «Čovjek od kamena – Ivan Mažuranić». Lik Ivana Mažuranića oživio je glumac Adnan Palangić, a film je režirao Bernardin Modrić. Scenaristi su Barnardin Modrić i Goran Ježić, a film je snimljen u produkciji riječkog Istrafilma, na autentičnim lokacijama  gdje je Mažuranić živio.

Nogometni klub “Vinodol”

Poslije Drugog svjetskog rata zemlja je porušena i opustošena i “najvažnija spored­na stvar na svijetu” uistinu postaje sporednom. Ali, ne zadugo!

Bivši igrači koji su preživjeli svjetsku ratnu kataklizmu i tek stasali mladići u slo­bodnim trenucima ne zaboravljaju “palu”. Ubrzo se osniva Nogometni klub “Vinodol”, nasljednik NGŠK-a, koji je zbog ratnih događanja prestao djelovati 1941. godine.

Kad bi se povremeno skupili, dečki su igrali na dva gola, ali o nekom sustavnijem treningu nije bilo ni govora. Igrale su se takozvane sindikalne utakmice na kojima su nastupali službenici protiv radnika, pa onda “Debeli” protiv “Mršavih” i sve je to služilo manje-više za razbibrigu i uveseljavanja publike. Tu i tamo odigrala bi se pokoja utak­mica sa susjednim mjestima. Na te utakmice putovalo se kamionima, ribarskim brodica­ma ili trabakulima.

Godinu dana poslije svršetka Drugog svjetskog rata počinje prvo nogometno prven­stvo, ali NK Vinodol ne sudjeluje u njemu. Umjesto toga Novljani imaju prigodu na svo­jem igralištu na Melu gledati igrače senjskog Omladinca. Senjani zbog nepropisnih dimenzija svojeg igrališta nastupaju u Novom kao domaćini.

Sezonu 1946./ ’47. igrači Vinodola preskaču povremeno trenirajući i igrajući tu i tamo koju prijateljsku utakmicu.

Godinu dana kasnije NK Vinodol trebao je nastupiti na kotarskom prvenstvu zajed­no s klubovima Hreljina, Lokava, Bakra, Cernika u prvoj i Senja i Brinja u drugoj grupi. Zbog niza razloga prvenstvo ove najniže takmičarske kategorije Hrvatske V. zone, kako se to tada zvalo, bilo je potpuno neregularno, tako da su igrači NK Vinodola odigrali samo jednu utakmicu. Kroničari pamte čak i datum: 30. studenog 1947. Igralo se protiv Senja na vrlo lošem terenu i NK Vinodol je pobijedio 3:1.

Slabe prometne veze, odustajanje pojedinih klubova u pola sezone i nedostatak iole spomena vrijednih materijalnih sredstava, natjerali su organizatore i planere da se nat­jecanja održavaju po grupama. U sezone 1948/49. NK Vinodol natječe se u grupi sa sen­jskim Nehajem i bakarskim Borcem. Gubi sve četiri utakmice i uvjerljivo osvaja posljed­nje mjesto.

Naredne godine državna nogometna liga podijeljena je u sedam razreda. Vinodol se takmiči u sedmom, posljednjem razredu koji se još naziva Kotarsko nogometno prvenst­vo. Između šest klubova osvaja drugo mjesto iza hreljinskog Naprijeda. “Pala” postaje sve omiljenija u mjestu.

Sljedeća sezona pokazuje sve boljke igrača i uprave novljanskog kluba. Trenira se više no sporadično. Kad se nađe vremena! Novca nema niotkuda. Treninge vodi ili najs­tariji igrač ili kapetan momčadi, a pokatkad trener – volonter. Vinodol nastupa samo u polusezoni, a onda sve aktivnosti prestaju. Udarac je bio prevelik. I za same nogometaše i za gledatelje i za samo mjesto.

No, usprkos svemu nogomet se ne prestaje igrati. U Novi 1952. godine dolazi gosto­vati beogradski prvoligaš “Partizan”. Prijateljska utakmica završava očekivanom i uvjerljivom pobjedom gostiju 14:2. Novljani su tada po prvi put uživo mogli gledati proslavljene nogometaše i reprezentativce Jugoslavije kao što su bili primjerice Simonovski i Valok. Valja zabilježiti da je oba gola za domaćine postigao Vlade Mrzljak – Merikan.

Sezona 1953./ ’54. donosi ne male brige. Igralište na popularnom Lužnjaku posta­je skladištem Drvne industrije – Šumarstvo Novi Vinodolski. Odmah započinju pripreme za izgradnju novog igrališta i to u Dolcu ispred Domaćinske škole u centru grada. Zadnja utakmica na Lužnjaku odigrana je 29. studenog 1953. godine između Vinodola i Bribira koju su gosti dobili 3:2.