Na temu »Ekspanzivni razvoj crikveničko-vinodolskog kraja – blagoslov ili prokletstvo« u petak, 18. veljače 2005. godine u  Novom Vinodolskom u Domu kulture održan je znanstveno – stručni skup koji je okupio šezdesetak sudionika. Skup su organizirali Fakultet za turistički menadžment u Opatiji i Uredništvo »Vinodolskog zbornika«, a u publikaciju, posebno tiskanu za ovu priliku, uvrštena su 23 referata, čiji autori raspravljaju o daljnjem turističkom razvoju ovog kraja.

Novi Vinodolski se zahvaljujući ozračenjima i konkretizacijama svoje kulturne i civilizacijske tradicije tijekom stoljeća uobličavao postepeno, brže ili sporije kao urbano središte s nizom njegovih atribucija, od kojih su zacijelo možda najzamjetljivije one iz kasnijih razdoblja, dakako uz one najeklatantnije kulturne spomenike crkvenog i svjetovnog karaktera. U Novom se matične knjige krštenih počimaju voditi još godine 1650, a matične knjige vjenčanih godine 1874. Prvi oblik lučkog ureda utemeljen je u Novom godine 1850, prvi poštanski ured godine 1851, a carinska služba bila je uvedena u Novom već godine 1863. Prvi linijski putnički parobrodi počimaju pristajati u novljansku luku godine 1868, što je zamjetljiv dokaz kako se Novi relativno rano uklopio u sustav komuniciranja sa svijetom. U njemu je godine 1875. utemeljena ljekarna, godine 1884. dobio je vodovod, a godine 1932. puštena je u pogon električna centrala za uličnu i kućnu rasvjetu. Općina Novi izgradila je u Novom prvo javno drveno kupalište još godine 1886, a prvi hotel u Novom “San Marino” počeo se graditi godine 1897. Novljani su se odavno zahtjevnostima preživljavanja intenzivno bavili poljoprivredom, naročito vinogradarstvom i stočarstvom, zidarskim i klesarskim obrtom, istina, na razini najsiromašnijih najamnika, kao što su ubrzo morali doći u dodir s najudaljenijim zemljama poput SAD, Južne Amerike, Afrike, čak i Australije tjeskobnim odisejadama emigrantske sudbine krajem 19. i početkom 20. stoljeća, što ih je uz sve, pa i najstrašnije materijalne nedaće istodobno nužno činilo otvorenijim, svjetskim ljudima, što su protiv svoje volje morali dovoditi u pitanje zatvorenost, začahurenost patrijarhalnog idiličnog i neidiličnog života, kojim su bili skoro okovani. Novi je doista mnogo toga imao, i sloj pismenih crkvenih ljudi, i svoje patricije i druge imućnike, i brodovlasnike, i svoje velike jedrenjake čak, kao i manji broj veleposjednika i osrednje imućnih seljaka, a kasnije i svoje inteligente i političare, Mažuraniće, ali i ne samo njih. Posve je onda bilo logično da Novljani kao Hrvati, Slaveni i katolici prigrle kao neke amajlije i Kačićev “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” i molitvenike, kako bi ostali vjerni i dosljedni svom hrvatskom nacionalnom poslanstvu i katoličkom, kršćanskom opredjeljenju.

Glavna i najpoticajnija kulturna institucija u Novom Vinodolskom, što predstavlja pojam kulturnog Novog i stožer svih kulturnih djelatnost i u njemu je Narodna čitaonica Novi Vinodolski, jedna od najstarijih u Hrvatskoj, što ju je još davne godine 1845. utemeljio novljanski kanonik i istaknuli hrvatski rodoljub Josip Mažuranić, a koja je svojedobno odigrala značajnu ulogu u hrvatskom nacionalnom osvještavanju Novljana, u njihovoj postojanoj i nadahnutoj borbi protiv austrijskog, mađarskog i drugih imperijalizama, što su se obrušavale na ovaj segment hrvatskog prostora, na kojem je inače egzistiralo i živjelo od davnine, tj. stoljećima autohtono hrvatsko stanovništvo, što je onda razložno kasnije davalo tolike potvrde svoga hrvatstva. Istina ova čitaonica je postala u razdoblju između dva svjetska rata u Novom oštro retuširani fokus političkog života, odnosno političke borbe između ortodoksnih jugounitarista i Novljana naglašeno hrvatske orijentacije, HSS-ovaca, pošto je vodstvo ove čitaonice bilo egzaltirano jugounitarističko, nasuprot većini njenih članova, što se nije slagalo s njegovom politikom, što je rezultiralo njenim raspuštanjem godine 1939. Zaslugom njenih članova, pripadnika HSS-a čitaonica je početkom godine 1941. obnovila svoj rad pod nazivom Hrvatska narodna čitaonica, djelujući sve do godine 1943, kada je talijanski okupator sasvim onemogućio njen rad, zaključivši kako se ona sve više pretvara u ilegalni punkt novljanskih antifašista. Uz Narodnu čitaonicu u Novom je 1937. bila utemeljena i čitaonica “Seljačke sloge”, koja je djelovala sve do početka godine 1941, kada se ista uključila u sastav potpuno kroatizirane Hrvatske narodne čitaonice Novi. Danas je novljanska Narodna čitaonica reprezentativna i stožerna novljanska kulturna institucija najrezonantnije i šire hrvatske reputacije, u kojoj se tijekom cijele godine priređuju likovne izložbe, promocije knjiga i druge najrazličitije kulturne priredbe, na kojima nastupaju slikari, kipari, pisci i drugi umjetnici iz cijele Hrvatske, pogotovo tijekom ljetnih sezona, kada su posjetitelji mnogobrojniji i zahtjevniji. Istodobno čitaonicu koriste na tisuće njenih članova i turista, što posuđuju knjige iz beletristike u prvom redu; ali i iz drugih oblasti, a čiji fundus sačinjava više od petnaest tisuća knjiga. Novljanska čitaonica je gotovo i jedini novljanski izdavač, odnosno poticatelj izdavačkih poduhvata u Novom, a sama je dosad objelodanila tri kapitalne knjige o Novom, o njegovoj povijesti, kulturnoj baštini i o drugim aktualnim novljanskim temama.

Prof.dr. Dragomir Babić,

Fotomonografija Novi Vinodolski,

Tipograf, Rijeka 1995.