Čitaonica je nekada, kada nije bilo uobičajenih mogućnosti kulturne komunikacije, bila značajno rasadište domoljublja i kulture, i to u onim trenucima, kada se trebalo izboriti za očuvanje nacionalnog identiteta svoga naroda i njegova kulturna bića.

Mnogo ranije tj. 1746. godine izgrađena je cesta od Novoga preko Vinodola i Bakra do Rijeke, 1784. godine cesta od Novoga do Senja, godine 1811. od Novoga preko područja Zagora do Križišća, a 1874. godine puštena je u promet i cesta Novi – Jasenak -Ogulin, kojom je prometnicom kontinentalni dio Hrvatske, najkraćim putem kroz područja visokih šuma, povezan s morem.

Položaj Novog Vinodolskog na stjecištu spomenu­tih cesta bio je veoma značajan i zapažen, pa nije ni­kakvo čudo što je 1891. godine, poznati putopisac dr. Johan Frischauf zapisao: “U Novom postoje dvije gostionice Frković i Dorčić u kojima ima mjesta čak i za veći broj turista”. Iako i ovaj zapis spominje “turi­ste”, ne uvjerava da bi se ova godina mogla prihvatiti kao početna godina novljanskog turizma. Međutim, činjenice da je 1878. godine, ispred di­jela starog grada Novog Vinodolskog, uz “Bribirsku rivu” obitelj Mrzljak izgradila vlastito kupalište, ne­dugo zatim i svećenik Segulja gradi svoje kupalište, da bi im se neposredno iza toga pridružio trgovac drvom iz Novog Vinodolskog Nikola Srića, nepobit­no potvrđuju da je turizam veoma rano čvrsto zako­račio u Novi Vinodolski. Gradnja ovih kupališta smatra se pionirom turističkih pomaka, pa se i godi­na 1878. bilježi kao početna turistička godina, čime se je grad Novi Vinodolski uvrstio u pionire tu­rizma u Hrvatskom primorju. Nitko od graditelja prvih drvenih kupališta u novljanskoj luci; zabijajući drvene bukove stupove u pjeskovito morsko dno nije pomišljao da su to stupovi nove gospodarske grane, stupovi i obilježja početka novljanskog turizma i da će sačuvani dijelovi tih stupova, nakon stotinu godi­na biti vrijedni izlošci u Gradskom muzeju Novog Vinodolskog.