Narodni muzej u Novom Vinodolskim utemeljen je poticajem novljanskih entuzijasta i ljubitelja starina na čelu s Jurajem Potočnjakom (prosvjetnim i kulturnim radnikom) godine 1951. On već 50 godina predstavlja izuzetnu kulturnu ustanovu u našem gradu, koja svjedoči o bogatoj kulturno-umjetničkoj baštini Novog Vinodolskog, prepunoj zanimljivih zbivanja i jedinstvenih ličnosti, čiji značaj prelazi okvire našeg grada, a ujedno doprinosi njenoj zaštiti i istraživanju, pokušavajući je sačuvati za budućnost.

U Novome Vinodolskome relativno je lako napisati veliku povijesnu sintezu i mali sažetak, ali je teško sročiti relativno mali nacrt pregleda prošlosti. To je grad s osebujnim bogatstvom života kakvoga drugdje nema, iako je čvrsto inkorporiran u matično tkivo hrvatskoga narodnog bića.

Kvarnerskoprimorski grad Novi Vinodolski na istočnoj obali Jadranskoga mora u Zapadnoj Hrvatskoj ljudsko je naselje od veoma dalekih prethistorijskih vremena, dakle otprije niza tisuća godina;

ostaci gradine na brdu Osap govore o tom životu, a u Novome i oko njega sačuvani su i tragovi živoga prisustva Rimljana, posebno i stoga što je ovuda tekla značajna cestovna magistrala, od Tršćanskoga zaljeva do Senja te dalje. Štoviše, na samoj obali podignuta je utvrda/naselje Lopar, a na otočiću Sv. Marin, gdje ima i potvrda o postojanju ranokršćanskoga hrama, nađen je i natpis s imenom Jelene, majka cara Konstantina.

Stanovnici su oduvijek bili orijentirani na plodno zaleđe, na vinodolsku dolinu, osobito su značajna proizvodnja vina te izvoz drva iz golemoga šumskoga zaleđa, zatim prevozničke usluge (osobito – sol); te visoko građevinsko umijeće stanovništva.

Snažna prekretnica u životu ovoga kraja nastupa s dolaskom Slavena (vjerojatno krajem 6. ili 7. st.);, koji se i ovdje rano profiliraju kao Hrvati, tako da je Vinodol sa susjednim o. Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj); domovini na istočnoj obali Jadrana. Novljansko je područje dio hrvatskoga kneštva i kraljevstva, pa Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva. U kontinuitetu ovdje traje staroslavenska služba božja (glagoljanje, uz upotrebu glagoljskoga pisma, pa na njemu nastaje i niz veoma značajnih spomenika -brevijara, misala itd.);. U 13. st. Vinodol dolazi u posjed krčkih knezova (potonjih Frankopana);, koji podižu Novi Grad na brežuljku ponad prirodne lučice koju formira Suha Ričina svojim utokom u Jadran. Za vladavine krčkih knezova (od 13. do 17. st.);, god. 1288. u Novome nastaje “Vinodolski zakon”, zbirka pravnih propisa za devet vinodolskih općina; naravno, pisan je na glagoljici, a vrhunski je proizvod hrvatskoga srednjovjekovnog prava, prvi u južnoslavenskim zemljama, te jedan od najvrednijih i u svjetskim razmjerima, veoma zanimljiv i istraživačima u nizu oblasti znanosti i kulture. I donošenje “Vinodolskog zakona” upravo u Novome potvrđuje činjenicu da je taj grad postao središnji dio Vinodolske knežije. Širi se i van zidina. No, dioba obitelji Frankopan u osam loza i sustavni prodori Osmanlija od 15. st., s negativnom politikom Venecije protiv uskoka – izbjeglica/prognanika iz ostalih krajeva Hrvatske te istočnih južnoslavenskih te balkanskih područja, razaranje Novoga od strane Turaka pa Mlečića znatno su doprinijeli opadanju gospodarske i druge snage Novoga. Znatne su i demografske promjene izbjeglice/prognanici postupno se integriraju u ovaj glagoljaško-čakavski kraj, a pučanstvo prihvaća dio njihova života I običaja. U međuvremenu, od kraja 15. st. župna crkva postaje katedralnom jer ovdje živi (i umire); izbjegli modruški biskup Krištofor.

Novi je od 16. st. dio Habsburške Monarhije, ali oporavak započinje od vremena propadanja i Venecije i Turske, pa se Novljani već u 18. st. otkupljuju od dijela kmetskih odnosa. Pozitivnom razvoju znatno pridonose i dva senjska biskupa iz Novoga – dva Ivana Krstitelja: Kabalin i Ježić, tako da Novi u 19. st. počinje prednjačiti u Kvarnerskom primorju – osnovana je prva hrvatska čitaonica i započeto prvo organizirano uključivanje u turizam; dodatnom cestom prema Ogulinu, u unutrašnjost Hrvatske, Novi opet postaje značajna raskrsnica.

Novljani u 19. st. imaju veoma velik broj intelektualaca, koji živo sudjeluju u ilirskom pokretu i hrvatskom narodnom preporodu. Među njima se osobito ističe obitelj Mažuranić, koja daje i najznamenitijega Novljana svih vremena – Ivana Mažuranića, prvoga hrvatskoga potkralja/bana pučanina, predsjednika Hrvatskoga sabora i – nadasve – pjesnika, tvorca jedinstvene poeme “Smrt Smail-age Čengića”; u 20. st. Vladimir Mažuranić predsjednik je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas: Hrvatska…);.

Prvi i Drugi svjetski rat nanijeli su znatne udarce i Novome, ali, u međuraću, opet je zaživio kao značajno turističko mjesto. Grad je ušao u sastav Države SHS (sjedište u Zagrebu);, Kraljevine SHS, odnosno Kr. Jugoslavije, a potom okupiran od fašističke Kr. Italije i nacističkoga Velikonjemačkog Reicha, kada pučani živo sudjeluju u antifašističkoj borbi za slobodu i ljudsko dostojanstvo.

Novi Vinodolski čvrsto je utkan u hrvatski korpus – svojom višemilenijskom povjesnicom, svojim osebujnim kolom, svirkom sopila, pjesmom, ženskom narodnom nošnjom i drugim dijelovima narodnoga života i običaja, osobito glagoljaškom prošlošću, obilježenom osobito po “Vinodolskom zakonu” i djelovanjem bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Očito je da su Novljani na više razina pridonijeli široj afirmaciji svoga zavičaja, privlačeći na sebe pažnju i u svjetskim razmjerima. Nije stoga čudno da je njihova prošlost bila zanimljiva, a to ostaje i danas brojnim hrvatskim i stranim kulturnim i znanstvenim djelatnicima.

Novljani kao evidentni i osvjedočeni Hrvati doživjeli su logično u današnjoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj ostvarenje svih onih snova, što su toliki naraštaji Novljana, pučana, i njihovih najeminentnijih ljudi iz oblasti hrvatske politike, znanosti, umjetnosti i kulture sanjali stoljećima: U hrvatskom Domovinskom ratu 1990.-1995. sudjelovalo je stotinjak Novljana, od kojih je nekolicina njih dalo svoje živote, a više njih je ranjeno.

Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
Tipograf, Rijeka 1995.