Udruga pčelara organizirala u srijedu, 26.01.2005. godine predavanje sa temom: Aktualna problematika u pčelarstvu  (identifikacija i karakterizacija meda na hrvatskome tržištu) Knežija Vinodol

Knežija Vinodol (s tim statusom od polovine 13. st.); dijelila se na devet upravnih cjelina – ˝gradova˝, točnije rečeno općina (od sjevera prema jugu);: Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Belgrad, Bribir, Novi i Ledenice. Planinski dio u pozadini nije Knezovima bio prepreka za povezivanje sa svojim ostalim hrvatskim posjedima koji su, osim Bakra i Novoga te donekle Trsata, udaljeniji od mora. No, Knezovi – s uporištem i na otoku Krku – utjecali su na to da se poljoprivredno bogata dolina i golemo šumsko prostranstvo postupno okrene i prema svome obalnom dijelu, i to onako kako su rasle ambicije i potrebe feudalaca; tako vinodolski ˝gradovi˝ razvijaju svoje lučice, a u novljanskome području osobito u samome Novom te u Žrnovnici i Povilama. Cijelo se područje, a osobito Novi, oslanja i na bogati šumsko-stočarski revir koji mu je pripadao i izvan Kvarnerskoga primorja, u zaleđu, u Gorskom kotaru.

Knezovi i dodatno utvrđuju Novi, jer postaje njihovo sve uglednije sjedište (od prve polovine 15. st. Krčki knezovi se nazivaju i Frankopanima);, pa se tako u Novome odigrao i kapitalni povijesni događaj, koji je obilježio hrvatski prostor općenito, a značenjem je dobio i europske razmjere. Naime, učvršćavajući svoj feudalni položaj u knežiji, krčki su knezovi nailazili i na suprotstavljanje stanovnika, navikli na slobodniji život neposrednih podanika (udaljenoga); vladara. I inače vješti u političkim i drugim igrama, knezovi su u Novome 6. siječnja 1288. god., zajedno sa predstavnicima spomenutih devet općinskih zajednica donijeli pravne propise za Vinodol.

Toga su dana u pisanome obliku popisani i ˝stari˝ i stari pravni običaji, dodane su nove norme, pa je utvrđeno odvijanje vinodolskoga života te međusobni odnosi stanovnika i njihov odnos prema feudalnim gospodarima. Skup tih normi, danas poznat kao ˝Vinodolski zakon˝, napisan je hrvatskim jezikom, glagoljskim pismom, u primorskoj čakavici. Od 19. st., zahvaljujući upravo Novljaninu Antunu Mažuraniću, taj je pravni spis postao predmetom intenzivne pažnje brojnih hrvatskih i stranih znanstvenika, ali i publicista uopće, koja ne posustaje ni danas.˝Zakon˝ je vrhunski izraz i majstorsko djelo hrvatskog srednjovjekovnog prava, prvo takvo na južnoslavenskom prostoru, a u toj oblasti stavlja Hrvate u sam vrh hrvatskog pravnog života. No, to je i spomenik prebogat elementima veoma zanimljivim i za istraživače iz kulturne, jezikoslovne, gospodarske, socijalne, političke i onomastičke i drugih oblasti. Ukratko – taj izvor ulazi u najuži izbor od svega nekoliko najznačajnijih nacionalnih spomenika Hrvata uopće.

Sama činjenica da su krčki knezovi odabrali Novi za mjesto sastanka više desetaka najuglednijih predstavnika svoje knežije iz devet općinskih zajednica, s time da je bio i prisutan i knez Leonard, dovoljno govori da je mjesto imalo i prostore i druge, prateće mogućnosti za održavanje tako velikoga, uglednog sadržajnog i presudnog skupa i za Vinodolce i za feudalca. U dokumentu su na prvom mjestu ubilježeni upravo predstavnici Novoga: vinodolski i knežev dvornik Črna, plovan (župnik); Petar, satnik Vukonja Pribonja, Banac Saražin i Bogdan Vučinić.

Donošenje “Vinodolskog zakona” govori o središnjoj ulozi Novoga u Vinodolskoj knežiji u 13. st., iako je zemljopisno na njezinoj periferiji. Ali, Novi je očito bio i jedno od najvažnijih osobnih kneževih sjedišta; s knezovima je boravila i pratnja, a pratio ga je i sjaj koji je u to doba općenito vezan uz takve ličnosti. Osim toga, u Novome (i u susjednim Selcima); nalaze se i vrijedne solane, čiji se proizvod u srednjemu vijeku svuda mjeri izuzetno visokim novčanim vrijednostima. Sve je razvijenija poljoprivredna struktura, s osloncem na Velo polje u području Suhe Ričine; tu je i ribolovni dio privrede (iako Novljane pomorstvo nije življe privlačilo);. Postupno se grade kuće i izvan zidina, grupirane u Varošu, između Place, Sv. Trojice i Brdašca, te Šćedine, Krasa, Mela i Lukavice, do 15. st. međutim, te se manje cjeline stapaju u Novi kao jedinstveno naselje. U 14. st. gradi se župna crkva, i to – zanimljivo – u stilu starokršćanske bazilike; tu je, npr., gotička crkvica Sv. Trojice te Sv. Fabijan i Sebastijan, itd. Smrt Nikole 1432., jednoga od najmoćnijih krčkih knezova uopće i prvoga s imenom Frankopan, označila je početak kraja te najmoćnije i najuglednije hrvatske velikaške obitelji – uz knezove Bribirske, odnosno Šubiće i, potonje, Zrinske, izuzimajući, naravno, vladarsku obitelj Trpimirovića. Velika državina, koja se prostirala diljem hrvatskih prostora (a povremeno i izvan njih);, već se 1449. god. raspala na posjede osam frankopanskih loza. Novi je pripao Martinu, zajedno s Bribirom, Kotorom, Bakrom i Trsatom. Time počinje gubiti svoj središnji položaj, iako je baš taj knez na Osap doveo ugledne pavlinske redovnike.