Eto nekoliko podataka o tom gradu turista – No­vom Vinodolskom. Koju godinu iz novljanskih turi­stičkih  anala   treba  izdvojiti  kao  prvu,   teško  je utvrditi, jer turizam nije sam za sebe neovisna go­spodarska grana, već su u njega ukomponirane mno­ge proizvodne i uslužne djelatnosti,  pa godina u kojoj je prvi puta zabilježen broj posjetitelja, odno­sno  turista,  zacijelo  i  nije  prva godina  turizma. Možda i nesvjesno, vodeći brigu o elementarnim životnim potrebama civiliziranog čovjeka, postupno su se stvarali preduvjeti za početak turističke djelat­nosti, pa je komunalna opremljenost mjesta, uz bo­gomdane   prirodne   ljepote   i   blagu   mediteransku klimu, stvorila osnovu za početak organizirane turi­stičke djelatnosti. Godine 1851. u Novom je otvoren prvi poštanski ured, u kojeg se je pošta dopremala i otpremala kočijama, koje su prevozile i putnike, iako malobrojne. Sa sigurnošću se može reći da je veći dio putovao iz poslovne potrebe, ali se može i dokazano potvrditi da je manji dio ipak putovao iz želje da upozna druge krajeve. To se razabire iz pisma Matije Mažuranića (Glavara), u kojem bratu Antunu u Za­greb javlja da je 1868. godine u novljansku luku pri­stao prvi linijski parobrod. Uz ostalo kaže: “Baš mi sada pada na pamet da ja moram na pervi početak odvesti se parobrodom ili u Senj ili u Riku”.

Mnogo ranije tj. 1746. godine izgrađena je cesta od Novoga preko Vinodola i Bakra do Rijeke, 1784. godine cesta od Novoga do Senja, godine 1811. od Novoga preko područja Zagora do Križišća, a 1874. godine puštena je u promet i cesta Novi – Jasenak -Ogulin, kojom je prometnicom kontinentalni dio Hrvatske, najkraćim putem kroz područja visokih šuma, povezan s morem.

Položaj Novog Vinodolskog na stjecištu spomenu­tih cesta bio je veoma značajan i zapažen, pa nije ni­kakvo čudo što je 1891. godine, poznati putopisac dr. Johan Frischauf zapisao: “U Novom postoje dvije gostionice Frković i Dorčić u kojima ima mjesta čak i za veći broj turista”. Iako i ovaj zapis spominje “turi­ste”, ne uvjerava da bi se ova godina mogla prihvatiti kao početna godina novljanskog turizma. Međutim, činjenice da je 1878. godine, ispred di­jela starog grada Novog Vinodolskog, uz “Bribirsku rivu” obitelj Mrzljak izgradila vlastito kupalište, ne­dugo zatim i svećenik Segulja gradi svoje kupalište, da bi im se neposredno iza toga pridružio trgovac drvom iz Novog Vinodolskog Nikola Srića, nepobit­no potvrđuju da je turizam veoma rano čvrsto zako­račio u  Novi Vinodolski.  Gradnja  ovih kupališta smatra se pionirom turističkih pomaka, pa se i godi­na 1878. bilježi kao početna turistička godina, čime se je grad Novi Vinodolski uvrstio u pionire tu­rizma u Hrvatskom primorju. Nitko od graditelja prvih drvenih kupališta u novljanskoj luci; zabijajući drvene bukove stupove u pjeskovito morsko dno nije pomišljao da su to stupovi nove gospodarske grane, stupovi i obilježja početka novljanskog turizma i da će sačuvani dijelovi tih stupova, nakon stotinu godi­na biti vrijedni izlošci u Gradskom muzeju Novog Vinodolskog.

Novi Vinodolski, iako grad na moru, bio je gospo­darski vezan na Vinodol, jer su mu stanovnici naj­većim dijelom bili poljoprivrednici, zidari, kamenoresci, a tek u malom broju ribari i pomorci. Vrijednost mora, kao i njegovu  gospodarsku  ek­sploataciju u turističke svrhe rijetko je tko mogao predvidjeti, a ako je i predvidio, rijetki su to mogli zapisati. Zato je vrijedno ponovno citirat i dio pisma Matije Mažuranića (Glavara), koje je 12. lipnja 1844. uputio bratu Antonu u Zagreb, u svezi s prodajom kuće Domazetović (danas “Stara pošta”, a ranije vla­sništvo obitelji Ferković (citat): …:”za tu kuću nije­dan ne mari, zato ča je poli mora. Kuća ova, more se reći, da je pravo zlato va zemlji zakopano, ko kad se jedanput skopa, to je kada se načini porat, ali cesta uz more, bit će kuća va najboljen mestu kod Novo­ga”.  I iz ovih nekoliko rečenica  iz  pisma  Matije Mažuranića, skupa s ranije navedenim citatom, ned­vojbeno pokazuje da je on bio pravi turistički vizio­nar, da je već tada znao valorizirati položaj uz more, o čemu i danas, s obzirom na izgrađenost, mnogi samo mogu sanjati. Nedugo zatim, tj. godine 1886. izgradila je novljanska Općina u predjelu luke prvo drveno javno kupalište na plivajućim balvanima, pa se tadašnji kupališni život odvijao u predjelu luke. Ubrzo je praksa pokazala da trgovački promet u luci remeti kupališni mir, pa se već 1889. godine prenosi kupalište u mirnu uvalu “Lišanj”, gdje se uz ovo plivajuće kupalište gradi na obali novo, drugo kupalište sa 14 kabina, na koje se kroz kratko vrijeme, zbog povećanja broja kupača, dograđuje još 14 kabina. To je početak formiranja kupališta i turističke zone No­vog Vinodolskog, turističke oaze nazvane “Lukavi­ce”. Dotadašnji, stari srednjovjekovni Novigrad živio je na brijegu iznad mora, okrenut prema Vinodolu, a formiranjem kupališne zone počinje nova epoha raz­vitka Novog Vinodolskog – epoha turizma. Dolazak sve veće broja turista ili “gostova”, kako je zapisano u turističkim analima, traži bržu izgrad­nju smještajnih i ugostiteljskih kapaciteta. Bračni jar, Novljanin Ladislav Potočnjak i supruga Marija rođena Mažuranić, počinje 1892. godine, ulaganjem vlastitog kapitala, gradnju prvog novljanskog hotela “Lišanj”, koji se počinje koristiti 1894. godine s kapacitetom od osam soba i jednom većom društvenom dvoranom. Nažalost nisu sačuvani podaci o prometu niti o ostvarenim turističkim noćenjima u prvim godinama novljanskog turizma, no već 1893. godine je zabilježeno da je u Novom boravilo više od 300 gostiju, koji su stanovali i hranili se u privatnim kućama.

Ponukani primjerom supružnika Potočnjak, građevinski poduzetnik, također Novljanin Ivan Mažuranić – Janko, uz cestu, koja vodi prema Senju, gradi hotel “Slavuj” sa 14 soba. Nedugo zatim, treći Novljanin, također građevinski poduzetnik Stjepan Piškulić – Vujica, u neposrednoj blizini postojećeg hote­la “Lišanj” gradi i reći hotel pod imenom “San Marino”. Paralelno s izgradnjom okosnice hotelsko-turističke djelatnosti, javlja se potreba gradnje komunalnih objekata opće namjene. Godine 1884. Novi Vinodolski snabdijeva se pitkom vodom gravitacijskim vodovodom s izvorišta “Ivanj”, godine 1892. radi se od luke do kupališta obalni put kao šetalište “lungo mare”, a 1896. podiže se novo, drveno kupalište na obali sa 60 kabina. U Statističkom godišnjaku Kraljevine Hrvatske i Slavonije, godine 1897. zabilježeno je da je “u Novom boravilo 374 gostova!” Broj posjetitelja povećava se iz godine u godinu, a spoznaja da je mjesto u ljetnim mjesecima postalo privlačno za ljetovanje, nametnula je potrebu osnivanja Društva za poljepšanje Novoga i okolice, što je i učinjeno 1902. godine. Društvo nastavlja 1905. go­dine gradnju obalnog puta do ruševina rimske utvrde “Lopar”, a hotel “Lišanj” dogradnjom povećava smještajni kapacitet na 24 sobe.

Srećko Kabalin, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.