Iz svog proračuna Grad Novi Vinodolski izdvaja sredstva za financiranje programa provođenja izborne nastave i programa produženog boravka za učenike mlađih razreda i programe izvannastavnih aktivnosti. Izdvaja sredstva za nagrade najboljim učenicima i nagradu učeniku generacije, nabavu knjiga za knjižnicu i čitaonicu osnovne škole, za djelatnost osnovne glazbene škole i školskog športskog kluba Delfin.

Slaveni se prvi put na obali Jadrana spominju 599. i 600. god. U susjednoj Istri. Oni su se i na novljanskome području profilirali kao hrvati. Ostaci Roma i poromanjenih Liburna te drugih pripadnika golemoga afroazijskoeuropskoga Rimskog Carstva u Kvarnerskom primorju uspjeli su se održati samo u doista čvrstim utvrdama, na ovome području samo u gradovima Osoru, Krku i Rabu, a možda i u Tarsa-tiki na obali Rječine.

Čini se da je Vinodol područje među prvima u nas sasvim poslavljeno, odnosno pohrvaćeno; taj je kraj sa susjednim otokom Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj); domovini na istočnoj obali Jadranskoga mora (uz Dalmaciju i Istru);. U Vinodolu su otkrivene hrvatske nekropole veoma ranoga postanka. Brojni su nalazi koji govore o živim međuutjecajima starohrvatskoga življa nastanjenoga na prostoru od Južne (dalmatinske); do dijela Zapadne (istarske);. Tako prema jednome mišljenju i Novi u počecima 9. st. pripada jadranskoj državi hrvatskoga kneza Borne. I kasnije je, povremeno, dio hrvatskog kneštva i kraljevine, pa – prema M. Baradi – i neposredni ˝territorium regale˝. Nema sumnje da je i područje Novoga bilo dio hrvatske kraljevine Dmitra Zvonimira čije je ime zabilježeno prvi put hrvatskim jezikom i hrvatskim, glagoljskim pismom na Baščanskoj ploči na susjednome otoku Krku (oko 1100. godine);, kao i prvi put hrvatsko ime općenito.

Novi, dalje, dijeli sudbinu ranosrednjovjekovne države koja je na prijelazu iz 11. u 12. st. postala dio Hrvatsko-Ugarsko Kraljevine. U to vrijeme pripada Krčkoj, pa Krbavskoj odnosno Senjskoj biskupiji, u kojima je, pa tako i u Novome, u upotrebi bila staroslavenska služba božja/glagoljanje, hrvatski jezik i glagoljsko pismo.

Samome mjestu, međutim, bitnije se mijenja povijesna sudbina u doba snaženja gospodara susjednoga otoka Krka – Krčkih knezova, jedinih koji su s jadranskih otoka prerasli u dinaste europskih razmjera, postavši, pored ostaloga i hrvatskim banovima/potkraljevima. Pojavivši se u vrelima u 12. st., a veoma vješto igrajući između dvije silnice – Mletačke Republike, čiji su velmože postali, krivotvorenom su darovnicom, datiranom 1223. god. Na ime kneza Vida II., a tobože od kralja Andrije II., dobili ˝totam terram Wynodol˝ . Falsifikat se odnosio vjerojatno na stvarne zasluge, a legaliziran je 1251. godine, te potvrđen i kasnije.

Drži se da su i kasnije zidine Lopara pregrmjele sva kasnoantička i ranosrednjovjekovna nevremena, naravno, s izmijenjenim stanovništvom; čini se da je ovdje bilo i župno mjesto u prvo hrvatsko doba. No, Krčkim je knezovima stari Lopar bio premalen, neudoban i nesiguran. Podigli su zato Novi Grad na prikladnijem mjestu, na brežuljku, podno brda Osap, a nad prirodnom lučicom koju čini utok Suhe Ričine u Jadran.