Gradsko vijeće Grada Novi Vinodolski na sjednici održanoj 13. listopada 2005.godine donijelo je Odluku o strategiji kulturnog razvitka Grada Novog Vinodolskog za razdoblje 2005. do 2009. godine, koja se utvrđuje na pet razina: kontekst kulturnog razvitka, određivanje dugoročnih ciljeva razvitka, pretpostavke za ostvarivanje dugoročnih ciljeva, formuliranje praktičnih zadataka i instrumenata i odnos praktičnih zadataka prema dugoročnim ciljevima razvitka.

Novljanska čitaonica i knjižnica – rasadište napredne misli i kulture

Novi Vinodolski, grad teške, ali slavne prošlosti kao otporna, neuništiva jezgra hrvatskog identiteta, česta meta tuđinskih porobljivačkih nasrtaja (Mlečana, Habsburgovaca i drugih osvajača);, postao je u razdoblju ilirizma (1835.-1849.); jedno od najkreativnijih žarišta ilirske ideje i njenih konkretizacija, zahvaljujući prije svega činjenici da je Novi Vinodolski bio jedno od najdjelotvornijih jezgrišta glagoljaške aktivnosti i pismenosti. Također u Novom je veliku ulogu odigrala poznata obitelj Mažuranić; Ivan Mažuranić-genijalni pjesnik i političar, Antun Mažuranić-neserijski znanstvenik, lingvist, Matija Mažuranić-pisac najbolje prozne knjige ilirizma “Pogled u Bosnu” i Fran Mažuranić-izuzetni stilist, preteča hrvatske književne moderne. Ovi su ljudi svojim književnim radom i karakterom javne djelatnosti pokazali talentiranost ljudi iz puka i njihovo svjesno opredjeljenje za otvorenost ilirskim idejama.

Narodna čitaonica predstavlja zacijelo jednu od najznačajnijih, najkonkretnijih i najpostojanijih manifestacija privrženosti borbi za nacionalni identitet svojega naroda i težnje za humani i kulturni život Novljana.

Inspirator osnivanja Narodne čitaonice i knjižnice u Novom Vinodolskom bio je novljanski svećenik Josip Mažuranić. Čitaonica je osnovana 27. ožujka 1845., u čijem Statutu, poslije mota “Sve se u svitu dalje diže-samo mi stojimo niže”, stoje između ostalih i sljedeći principi, koje moraju prihvatiti njeni članovi: “U ovo društvo pristupiti može svaki, bio on prosti ali izobraženi, samo da je drugač dobroga i poštenoga deržanja….Svakog sučlana tako, kano svoju Domovinu iskreno ljubiti.”

Vrijedno je spomenuti da se u Statutu, koji je donesen te davne 1845. godine, traži od svakog člana “da mora skrbiti, da gdigodi što Starine, bilo u pismih, ili u knjigah, ali u kojoj drugoj stvari, dozna ali najde, Društvu priopći, i napomene sredstva, kako bi Starina na korist Društva dovestibise mogla.” Novljanski se Statut u mnogočemu razlikuje od drugih, on npr. izrijekom traži od članova da svakog praznika svaki član mora u vrijeme od pet do osam sati navečer doći u Čitaonicu “barem toliko, koliko mu okolnosti dopuste”. Statut poziva dalje članove da se u svakoj prilici vladaju tako “da pokažeste svitu” da je član toga kulturnog društva. Takav uzoran mora biti u svom poslu, na radu, u polju, zanatu, trgovini i službi.

Čitaonica se nalazi u centru mjesta, na velikom Trgu, a smještena je u dvije sobe.

Godine 1846. počinje politički pritisak i neki se članovi povlače, prestaju plaćati članarinu, o njima se na sastanku raspravlja i zaključuje da društvo ne želi imat “strašljivca i vertoglavca” u svojoj sredini. Ali hrabrima hrabrost nije pomogla, predsjednik Josip Mažuranić, kanonik, namjesnik stolne Krbavsko-modruške biskupije, morao je napustiti Novi. Bio je premješten u Otočac, a Čitaonica je prestala s radom.

Vojni komesarijat raspušta Upravni odbor čitaonice i postavlja joj povjerenika, a članstvo opada, jer Čitaonica gubi svoju prvobitnu namjenu. Ambiciozni društveni i kulturni angažman čitaonice naprednog određenja prekinut je, de facto onemogućen terorom Bachova apsolutizma, zbog čega Čitaonica prestaje s radom.

Nakon pada apsolutizma zalaganjem starih članova Čitaonica je 1864. obnovljena, ali nakon zastoja od punih 18 godina. Slom Bachova apsolutizma daje priliku za nastavak njezine prethodne zamišljene djelatnosti, što je evidentno iz zapisnika koji odražavaju političku situaciju, kulturnu djelatnost same čitaonice kao i dvojbe u vezi s njenim radom. Čitaonica tada donosi svoj kućni red, nabavlja prema prijedlozima članova novine i časopise. Knjige se u početku ne nabavljaju, ali će se “korisne knjige kupiti čim uzmogne blagajna”. Na sjednici se zaključuje da se nabavi veliki globus “od prilike za 10 ili 12. for.”, ali se od toga odustaje, i to u korist knjiga.

Naglašava se važnost čitaonice (17. prosinca 1864. : “ovaj toliko plemeniti da za višje izobraženje, i društveni život toliko potrebiti Zavod”);, htijenje da se ustraje u rodoljublju, nabavljaju se hrvatski listovi i časopisi (15. prosinca 1873.:”uzvržati i nadalje “Obzor”,”Narodne novine”, “Primorac”, “Narodni list”, “Vienac”, “Pučki prijatelj”, “Gospodarski list”, “Naše blago”, “Bunjev. Vila”, “Smilje”…..);, pozdravlja se otvorenje Sveučilišta u Zagrebu (16. listopada 1874: “u svrhu kako da se dostojno s naše strane proslavi dan 19. listopada t.g. na koji se ima otvoriti hrvatsko sveučičište”);, želi se što adekvatnije čitaonicu osposobiti za njenu prisutnost u javnom životu (3. listopada 1886: “čime bi društveni život bolje cvao i Čitaonica više uvjeta posjedovala, da bude vezom i stecištem društvenog života.”); . S ponosom se ističe pristupanje u članstvo svakog novog člana, naročito uglednika, kakav je u ono vrijeme bio pjesnik Franjo Marković.Čitaonica u tom razdoblju kreira mnoge političke i kulturne akcije: borba protiv mađarizacije i tuđinskog porobljivačkog duha u bilo kojem obliku, surađuje sa čitaonicama u susjednim mjestima Hrvatskog primorja, pozdravlja sve iskaze rodoljubnih jubileja i manifestacija, uspostavlja vezu s Maticom hrvatskom i Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti i prima njihova izdanja, uzvisuje ulazak Josipa Juraja Strossmayera u njene redove, organizira zabavni život u Novom, na njezinu inicijativu osnivaju se mnoga kulturna društva u Novom.

Čitaonica se radije pretplatila na knjige Društva sv. Jerolima i da se “čim prije” nabavi i “Rad” Jugoslavenske akademije koji se kasnije redovito prima.

Na dopis Akademije u kojem pita želi li Čitaonica da joj se pošalju knjige i časopisi Slavenskog odbora u Moskvi, koji su besplatni samo Čitaonica mora platiti poštarinu, Odbor odlučuje da prima te knjige i časopise. Godine 1879. Čitaonica postaje član utemeljitelj Matice hrvatske.

Prije Prvog svjetskog rata klerikalni krugovi u Novom zahtijevaju da se iz čitaonice izbace antiklerikalni listovi “Pokret” i riječki Novi list”, što prouzrokuje napuštanje određenog broja njenih članova, koji formiraju Radničku zadrugu “Sv. Nikole”, koja kao potporno društvo djeluje sve do Drugog svjetskog rata. Godine 1919. dolazi do fuzije obje čitaonice. Zapidnici Čitaonice, koji obuhvaćaju razdoblje između dva svjetska rata, imaju veliku vrijednost kao dokumentacijski materijal jer vrlo ilustrativno projiciraju politike prilike u Novom, kulturne, zabavne i druge aktivnosti, što ih je organizirala Narodna čitaonica i knjižnica u Novom. Međutim činjenica je da ti zapisnici iskazuju i težnju da se čitaonica podredi politikanstvu, režimskim nenarodnim koncepcijama, monarhističkoj ideji i stranačkim koncepcijama nekih njenih protagonista, mada i u tako nepovoljnim okolnostima nekadašnji slobodarski i demokratski duh Narodne čitaonice i knjižnice onemogućava u koječemu režimske intencije. Godine 1937. zbog uzajamne netrpeljivosti jerezovaca i pripadnika HSS-a, ovi posljednji pošto su ostali u manjini, osnivaju čitaonicu Seljačke sloge. Zbog žestokog antagonitma ovih suparničkih grupa, Narodna čitaonica i knjižnica prestaje s radom 26. rujna 1939. Konačno 18. siječnja 1941. prestaje rad čitaonice Seljačke sloge i obnavlja se rad Narodne čitaonice, u čiji upravni odbor ulaze napredni Novljani.

Ulaskom talijanske soldaterske u Novi i priglašelnjem tzv. Pavelićeve NDH onemogućen je rad Narodne čitaonice u Novom. Talijanski karabinjeri prate pomno kretanje većine članova odbora, smatrajući Narodnu čitaonicu jednim od centara ilegalnih aktivnosti NOP-a. Narodna čitaonica prestaje s radom 5. veljače 1943. godine.

Napredni dio članova uspio je sakriti dio inventara knjižnice i manji broj knjiga, omogućivši time njenu brzu obnovu poslije oslobođenja 1945. godine.

Narodna čitaonica tada postaje narodna u najljepšem smislu te riječi. Knjige, kultura, čitaonice i drugi kulturni mediji konačno služe širokim narodnim masama.

Uz svesrdnu pomoć narodne vlasti i drugih kulturnih institucija iz Hrvatskog primorja i Hrvatske, već krajem 1945. godine knjižnica je imala 827 knjiga (1939. u knjižnici je bilo 1320 knjiga);, da bi već krajem 1965. ukupno bilo 4.211 iz beletristike i drugih stručnih područja. 1984. godine fond doseže preko 10000 knjiga, da bi danas taj broj prelazio 20 000 knjiga.