Supružnici Gisela Welch i Werner Goos iz njemačkog grada Korbacha dolaze na odmor u Novi Vinodolski već četrdeset godina, uvijek kod iste obitelji – ranije kod Marije i Pavla Maričića, a sada ih ugošćavaju njihove rođakinje Vjenceslava Sokolić i njezina sestra Ivana Sokolić Uršić u Ulici Stjepana Mažuranića 1. Svake godine dolaze svojim automobilom i pređu 1100 kilometara do Novog i isto toliko natrag do Korbacha. U njihovom „ljetnom domu“ posjetio ih je Vladimir Butković, direktor Turističkog ureda TZ Grada Novog Vinodolskog, koji im je zahvalio na dugogodišnjoj vjernosti Novom te uručio prigodan dar.

Gisele Welch i Werner Goos s Vladimirom Butkovićem, direktorom Turističkog ureda

Na dugogodišnje dolaske motivira ih ljubav prema Novom Vinodolskom, prijateljstvo s domaćinima, ljubaznost ovdašnjih ljudi „svi su nasmijani i ljubazni“, čisto more, lijepe plaže, dobra hrana…

– Dolazili smo i tijekom Domovinskog rata, kada se mnogi nisu usuđivali doći na odmor na Jadransko more. svima smo govorili da je u Novom sigurno – priča gospodin Werner.

Gisele Welch, Vladimir Butković, Vjenceslava Sokolić, Werner Goos i Ivana Sokolić Uršić

– Prvi put sam došao u Novi davne 1974. godine. Na granici su tada bili graničari s oružjem, ali nismo se bojali.  Adresu sam dobio od bratića i ovdje od tada dolazimo kao u svoj drugi dom. Tu je lijepo vrijeme i osjećamo se kao doma. S članovima obitelji, Ivaninim i Vjekoslavinim ocem i djedom te ujakom toliko smo se sprijateljili da smo s njima brali smo grožđe, spremali drva, kuhali zajedno rakiju, obilazili šumsko područje i dobro  se zabavljali. Uvijek je bilo veselo. Sjećam se jedne utakmice između Njemačke i Hrvatske, koju smo zajedno gledali s domaćinima. Svaka strana navijala je za svoje. Imamo i puno uspomena. Jedna od njih je kada nas je Drago Žanić vozio barkom na Vrbnik. Bili su veliki valovi, ali sve je dobro završilo. Osim obitelji kod koje dolazimo, imamo i puno prijatelja u Novom Vinodolskom, s kojima se družimo tijekom dvotjednog odmora. Nekad smo dolazili na tri, a sada se odmaramo dva tjedna. U Novi dolaze i gotovo svi članovi naše obitelji –do unučića, a upravo je sin naše kćeri, odnosno naš sedmogodišnji unuk dobio ime Paul po imenu domaćina koji nas je ugostio – Pavla Maričića. Trenutno se u Novom odmara devet članova naše obitelji  – priča gospodin Werner.

Na pitanje što se u Novom promijenilo u proteklih četrdeset godine, supružnici odgovaraju da je tada Novi bio drukčiji i da je puno napravljeno za turizam.

Sa zanimanjem prate sve što se događa tijekom njihovog boravka u Novom. Žao im je što su ove godine zakasnili na „Ružicu Vinodola“. Vole doći na ljetni karneval, obožavaju gledati folklor, a posebno su lijepe plesne večeri na terasi Vrtić, uz more.

Vrijeme nakon doručka, od deset ujutro do četiri sata popodne, provode na prirodnoj plaži uz Rivicu u Parku Ivana Mažuranića. Uživaju u spoju mora i hladovine parka, gdje nerijetko popiju i pivo. Jedinu primjedbu imaju na to što u tom dijelu plaže nema ni jednog toaleta, već moraju ići do onih uz glavnu gradsku plažu.

– Volimo sva hrvatska jela, a posebno punjenu papriku, ćevapčiće, pljeskavicu, zagrebački odrezak… Ručamo u mnogim novljanskim restoranima i hrana je uvijek dobro pripremljena i ukusna – ističu.

 Za vrijeme ljetnog odmora obilaze i mnoga mjesta u okolici, a posebno su izdvojili Plitvice, otok Krk, zaleđe – „Vagabund“, Istru… Tijekom dugogodišnjih dolazaka naučili su mnogo hrvatskih riječi – „živjeli, dobro jutro, dobar dan, laku noć, hajde, hvala…“.

Na odlasku ponesu domaću lozu ili šljivovicu, s kojom onda časte svoje prijatelje u Korbachu. Opraštajući se, poželjeli smo im još puno dolazaka na prelijepu Novljansku rivijeru.