Na prijelazu u XIX.stoljeće

U drugoj polovici 18. st. Novi je zakratko vraćen Banskoj Hrvatskoj, u okviru novoformirane Severinske županije. Početak 19. st. obilježen je izmjenama francuske  i  austrijske  vlasti  te  nestankom međudržavne granice u kanalu prema o. Krku, jer je Mletačka Republika prestala postojati. Novi ulazi u sastav “Ugarskoga primorja”, a povremeno ovdje je (i u drugoj polovini 19. st.) nadležan guverner u (tadašnjoj) Rijeci. U prvoj polovici 19. st. za Novi je neposredno bio nadležan kaštelanat u Crikvenici, i to do 40-ih godina, kada je Vinodol bliže vezan uz Bansku Hrvatsku. Tada je Novi postao upravni centar, ali se primat opet mijenja, jer u međuvremenu Crikvenica naglije izrasta u veliko turističko naselje, pa je ponovo vinodolski centar. No, 1875. u Novi je preseljen sud, a 1886. i kotar, a samo je mjesto uređeno i kao općinska zajednica.

Na to je utjecalo nekoliko značajki – gospodarski oporavak relativno je siguran, što se ogleda i u vanjskome izgledu zgrada, u većem broju trgovaca i trgovina. Poboljšani je položaj pridonio i ulaganju u  kulturu, pa je tako god. 1845. osnovana prva hrvatska čitaonica u Kvarnerskom primorju, jedna od prvih u hrvatskim zemljama uopće. God. 1848. definitivno nestaju feudalni ostaci, a Novi ulazi u sastav Banske Hrvatske. Pedesetih godina otvorena je pošta, a sljedećega desetljeća Novi se gradnjom posebne luke naglo uključuje i u parobrodarski svijet; postaje još značajnijim cestovnim raskrižjem –  sagrađena je i cesta do Ogulina. Dolazak obilnije količine vode 80-ih godina iz izvora Ivanj, s rezervoarom na Bahalinu, omogućio je novi, dotad neslućeni razvoj Novoga. No, ovdje ulazimo u novi period života ovoga mjesta i njegova pučanstva, a trebamo s razlogom zastati i ukazati na još jedan, u uvodnim rečenicama spomenuti fenomen.

Novi je dao niz svećenika-glagoljaša, pa i znamenitih ličnosti, poput modruško-senjskoga i       krbavskoga biskupa Ivana Krstitelja Kabalina (18. st.) te Ivana Krstitelja Ježića (18.-19. St.); obojica su znatno utjecali na porast kulturnoga i drugoga značenja svoga rodnoga grada, već i svojim osobnim čestim boravcima u njemu (štoviše, ovdje su sagradili i svoje biskupske rezidencije). Usto, kao posljedica gospodarskog uspona Novoga u 19. st. bilo je i formiranje cijeloga niza intelektualaca, koji živo sudjeluju i u ilirskom pokretu i u hrvatskome narodnom preporodu.

Mažuranići

Ovdje ukazujemo na svojevrstan, rijedak slučaj stvaranja cijele jedne pučke “dinastije”, i to u rodu Mažuranića. Bez sumnje, među njima, a i među Novljanima svih vremena najpoznatiji je Ivan Mažuranić (1814-1890.).

Svojim sudjelovanjem u ilirskom pokretu i hrvatskom narodnom preporodu, pa koautorskom dopunom Gundulićeva “Osmana”, npr., Mažuranić se iskazao kao istaknuti sudionik preporoda u širim hrvatskim razmjerima. A poemom “Smrt Smail-age Čengića” dao je temeljni polog hrvatskoj književnosti, savršeno umjetničko ostvarenje, koje – utemeljeno na visokim etičkim vrijednostima novljanskoga života – ugovori o klasičnom odnosu silnika i žrtve, o najvrednijim ljudskim osobinama, o pravdi, čestitosti, dostojanstvu. Kao dvorski kancelar u Beču, predsjednik Hrvatskoga sabora i prvi hrvatski potkralj /ban pučanin (1873.-80.) u ondašnjoj Hrvatskoj (bez Istre i Dalmacije, npr.) Mažuranić je vodio snažnu bitku za očuvanje hrvatskoga nacionalnog bića pred bečkim i budimpeštanskim pritiskom. Istodobno, reformama je znatno utjecao i na prihvat niza suvremenih zapadnih tekovina i brži razvoj Hrvatske na više područja.

Spomenimo, zatim, i kanoničkoga namjesnika Stolne crkve i prvog predsjednika prve hrvatske čitaonice u Kvarnerskom primorju u Novome Josipa Mažuranića, a tu su i Ivanova braća Antun (književnik i jezikoslovac) i Matija (putopisac i građevinar), zatim Fran (pjesnik), Vladimir (pravni povjesničar i predsjednik JAZU), Ivana (književnica) itd. Njihovo je životno djelo u 19. i 20. st. izvanredan prinos hrvatskome kulturnome, znanstvenom i političkom a time i nacionalnom korpusu općenito.

Novi je u istome vremenu dao i više drugih znamenitijih ličnosti — Ivan Vončina političar je i novinski urednik, Slavko Ježić književni povjesnik, Franko Potočnjak političar (podban) i publicist itd.

U ovome razdoblju Novi je osobito postao poznat po svojem osebujnom bogatstvu narodnoga života i običaja, folkloru, nošnji, narodnim stihovima stvaranim stoljećima, te znatnim dijelom očuvanima sve do danas.

Novljansko kolo

   “Novljansko kolo” okreće se satima po određenome taktu, uz recital junačkih pjesama, povremeno čak i s tisuću pisaca i plesačica. Takva vrsta folkloranoga nasljeđa sačuvana je samo u Novome. Priredba   se   redovito   odvija   pred   povijesnim frankopanskim kaštelom – kolo se kreće “arbanaškim” i “senjskim” korakom te “poskočicom”, uz pratnju pjevača junačkih pjesama, a poznate su i novljanske bugarštice te ljubavne “Ćurumbele”. Priča kaže da se u kolo uhvatio i ban Nikola Frankopan, a pouzdano se zna da je plesač bio i ban Ivan Mažuranić. U razdoblju mesopusta, u priredbu se na svoj način uključuju i maškare (sa “ženidbom”, npr., u kojoj sudjeluju samo muškarci). Pjesmu zna popratiti i svirka više stoljeća staroga glazbala sopila, “tanke” i “debele”. Novljanska se pjesma pomalo otima u primorju uobičajenoj tradicionalnoj dijafoniji, što je rezultat znatnijeg utjecaja demografskih promjena u ovome čakavsko-glagoljaškom kraju od 15. st. dalje.

Sličan je slučaj i s poezijom, osobito lirskom, koja ulazi u specifičniju grupu opće čakavske narodne tradicije; to se ogleda osobito u duljim baladama koje imaju za osnovicu junačke narodne pjesme i koje su – kako rekosmo – integralni dio kola. Također, još iz srednjovjekovlja datiraju neki radovi narodne predaje (vezane, npr., uz kugu) ili drama o suđenju mesopustu, uz čitanje “Žitka” koji je, pored ostaloga, i prava kronika širega povijesnog značenja. Specifična je i narodna ženska nošnja, od lokalnih varijanata u Kvarnerskom primorju sačuvana samo u Novome; košulja potječe još iz razdoblja renesanse, vjerojatno s kraja 15. st., no “veli rubac” zabilježen je već 1288. god. u “Vinodolskom zakonu” kao žensko oglavlje, “pokrivača” odnosno “hoverlica” – simbol udate žene, čije je nasilno skidanje bilo kažnjivo.

Takvomu načinu narodnoga života i običaja odgovarala je i arhitektura, prilagođena primorskom ambijentu, u kojem dominira kamen; niz elemenata odaje da je Novi bio kneževsko sjedište, znatno orijentirano i prema moru, te da je to grad koji karakterizira i šire mediteransko podneblje. Naravno, 19. i 20. st. donose i znatnije novosti.

Razvoj gospodarstva i turizma

Temeljeći svoj duhovni život na tim vrednotama, a naročito na čvrstoj vezanosti uz Katoličku crkvu, Novljani su u novije doba, osobito u 19. i 20. st. nastojali razviti i nove privredne grane, ne zapostavljajući stare. Tako je Novi povremeno bio – što možda čudno zvuči, jer je ipak riječ o obalnom, primorskom mjestu – i središte drvarenja; ovamo se slivalo kvalitetno drvo iz desetak tisuća hektara velikoga, jednoga od najvažnijih hrvatskih šumskih revira, ujedno i veoma bogatih lovnih područja. Drvo se izvozilo u više europskih i mediteranskih zemalja (odmah poslije 1945. god. posječena je drvna masa znala iznositi i do 900.000 m ). No, temeljni prihod tekao je sve do novijega vremena od poljoprivrede, osobito od vinove loze: u počecima 19. st. polovica prihoda, oko 10.600 forinti, otpadala je na vino. Prihod je stizao u većim iznosima i od trgovine te prijevoznih usluga. Novljani su, npr., na brojnim mazgama, mulama i konjima prevozili sol duboko u unutrašnjost Hrvatske, pa u Sloveniju i Zapadnu Hrvatsku (Istru), a vraćali su se s kontinentalnim i drugim proizvodima.

Veoma rano se Novljani okreću turizmu. Doduše, još 1844. god. uz more je postojala samo jedna kuća, ali već tada je Matija Mažuranić shvatio njezin dragocjeni smještaj. No, organizirano se u prošlom stoljeću u turistički život kreće od 70-ih godina, pa je nekadašnji knežev grad prvi u Vinodolu pokazao prednosti svojih smještajnih mogućnosti. Potkraj stoljeća niču i prvi hoteli, mjesto postaje istaknuto morsko kupalište i klimatsko lječilište, osobito za strance iz Austrije, Mađarske i Češke. O značenju Novoga, govore i posjeti istaknutih ličnosti, npr., prijestolonasljednika Franje Ferdinanda Habsburga, književnika Augusta Šenoe itd. Modernizirana je i proširena Stolna crkva.

Ali povremena krizna razdoblja imala su udjela i ovdje. Tako dolazi i do iseljavanja, pa Novljani svoju sudbinu u stranome svijetu osobito vezuju za građevinske radove; može ih se naći i na atraktivnim povijesnim mjestima, npr. na iskopavanju Sueskoga kanala od 50-ih godina 19. st. dalje, te u više prekooceanskih zemalja. Na to su iseljavanje utjecale i uzastopne boleštine koje su upropastile vinovu lozu koja je nosila – kako rekosmo – visok novčani prihod (od 410 ha god. 1815. vinogradi su do 1947. god. spali na svega 5,5 ha!). No, broj stanovnika ipak duže ostaje stabilan (oko 2.500), i pored nekoliko težih udaraca (npr., god. 1815. od gladi je umrlo 15 ljudi; god. 1836. od kolere je umrlo 130, a 1848. čak 212 ljudi), jer se nakon razvojačenja Vojne krajine u drugoj polovini 19. st. znatan broj Novljana vratio kući.

I. i II. svjetski rat

Nakon teških udaraca zadobivenih u I. svjetskom ratu i raspada Austro-Ugarske 1918., Novi Vinodolski se opet naglije turistički razvija, pa u Ljetnim mjesecima nekih godina znade dnevno ovdje boraviti i oko 1500 gostiju. Tome pridonosi, pored ostaloga, i uspostavljanje autobusne veze do željezničke stanice Plase te dnevna parobrodska veza s Vrbnikom i Sušakom. Presudan je korak uslijedio 1932. godine; tada je iz Žrnovnice dovedena voda u količinama dovoljnim za druga vinodolska mjesta. Iste je godine riješen i problem stabilnije opskrbe električnom strujom.

Treba reći da je ovo razdoblje karakterizirano veoma živim političkim opredjeljivanjem Novljana (kao nikad prije) u složenim prilikama Karađorđeve Kraljevine SHS odnosno Kr. Jugoslavije, u čiji je sastav Novi ušao 1918. godine, nakon pripadanja kratkotrajnoj Državi SHS (sa sjedištem u Zagrebu). Godine

1938. na izborima HSS je pobijedio tolikom većinom glasova, da je iza toga jugounitarizam u Novom manje-više mrtav. Godine 1937. utemeljena je u Novom čitaonica Seljačke sloge, a Narodna čitaonica, u kojoj su glavnu riječ imali jugounitaristi godine 1939. prešla je, da tako kažemo u HSS-ovske, hrvatske ruke.

I Drugi svjetski rat u znatnijoj je mjeri Novome nanio udarce, pa i smrtonosne, pored ostaloga, Novi je stradao i od bombardiranja od strane talijanske (1941.) i njemačke avijacije (1943.). No, pod   talijanskom i njemačkom okupacijom od 1941. do 1945.god. osobito su snažni rodoljubni i socijalni osjećaji stanovnika Novoga, pa Novljani živo sudjeluju u oslobodilačkoj i antifašističkoj borbi za slobodu i ljudsko dostojanstvo. Iz toga razdoblja u širim je razmjerima, a osobito u Bosni i Hercegovini,    Novljanin Slaviša Vajner, antifašistički borac. Već 1942. god. osnovano je šire tijelo nove vlasti u nastajanju -Kotarski NOO Novi. Vlast ustaške NDH ne osjeća se; stvarno je Novi već za rata dio Federalne Države Hrvatske u nastajanju (kao dio Demokratske Jugoslavije), što ostaje i poslije sloma Velikonjemačkoga Reicha i njegovih saveznika 1945., odnosno pobjede antifašističke savezničke koalicije i narodnooslobodilačkog pokreta u okviru te koalicije. Tijekom Drugog svjetskog rata u Novome je od strane partizana i u domobranstvu strijeljano, odnosno stradalo više od dvadesetak Novljana.

                    Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
                    Tipograf, Rijeka,1995.