Novljanski mesopust

Novljanski mesopust – pokladni običaji s područja Novog Vinodolskog, proglašen je nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske 2011. godine.

Mesopust se ubraja u godišnje običaje zimskog ciklusa. Kontinuitet se može pratiti od polovice 19. st. do danas. To omogućuje zbirka novljanskih žitaka, parodijskih kronika mjesnih zbivanja pisanih u osmercu. Prvi sačuvan i kasnije objavljen žitak je onaj iz 1862. godine, a poznat je i žitak iz 1718. godine nađen u Dobrinju, na otoku Krku, naslovljen kao Mesopustova oporuka.

Okosnice tijeka Novljanskog mesopusta čine evociranje svadbe u pokladnom razdoblju, u što ubrajaju predstavljački oblici Napovidanja dovcen i dovican i Ženidba mlade Mesopustove, te suđenje i pogubljenje pokladnog krivca Mesopusta čiji životni tijek prati se od mišenja i kršćenja, preko suđenja (čitanja žitka i Mesopustove oporuke) do Sprogoda Mesopusta i njegova spaljivanja.

O starini običaja svjedoče mnogi tragovi: u dane Mesopusta pjevaju se narodne pjesme s prepoznatom tematikom svetih pjesama pretkršćanske starine. Svadba Mlade Mesopustove podudara se s pretkršćanskim tradicijama – slavenskom svetom svadbom Jarila i Morane, koja obnavlja vegetacijski ciklus, a Sprogod Mesopusta sa spaljivanjem Jarila ili Morane kao slamnate lutke na kraju zime.

Prakse običaja sudionici provode u strogo ustaljenom tradicionalnom obliku, kroz tri tjedna – u dvadeset i jednom danu, od Prvog četrtka do Čiste srede/Pepelnice; u devet dana događanja u tom razdoblju.

Mesopust je najcjenjeniji pučki običaj Novog Vinodolskog, u kojem učešće uzima veliki broj žitelja, u skladu s osobnim sklonostima – u maškarama, kao pivači i sudionici u kolu, učesnici pokladnog suđenja Mesopustu ili tek kao znatiželjni promatrači.

Za one koji žele znati više o običaju, u dnu stranice dostupna je knjiga “Polak običaja i navade stare” kao i pisme novljanskog kola i druge narodne pisme

Tijek događanja

PRVI ČETRTAK TUSTI: Odvija se Prvo napovidanje dovcen i dovican – mesopustari izlaze u građanskim odijelima kao mesopustarska glazba i oko 22 sata napovidaju udovice i udovce na raskrižjima užeg centra grada.

MLADA MESOPUSTOVA: Nedjelju nakon prvog četrtka, u jutarnjim satima Stari svati (kao očevi mladenaca) najavljuju ženidbu i pozivaju sve na vjenčanje. U poslijepodnevnim satima održava se svadba, koju uprizoruju mesopustari odjeveni u žensku i mušku starinsku odjeću. Svi sudionici su muškarci.

DRUGI ČETRTAK KUSI: Drugo napovidanje odvija se poslije 22 sata

TRETI ČETRTAK POBERUHI: U poslijepodnevnim satima odvija se “Zeča” – tradicionalne maškare pozivaju udovice i udovce na bračno putovanje barkom na Zeču (pusti stjenoviti otok Zec u Velebitskom kanalu). Navečer u 20 sati mesopustari tri puta obilaze stari grad, a u 24 sata održavaju napovidanje.

MESOPUSNA SOBOTA – MIŠENJE I KRŠĆENJE MESOPUSTA: Od slame se napravi lutka u ljudskoj veličini – mesopust, obučen u bijele hlače, bijelu košulju i crnu jaketu (sako), pokriven polucilindrom i posjednut na kantridu (stolicu). Po ponoći će, u proceduri kršćenja, dobiti godišnje (aktualno) ime, koje izruguje, osuđuje ili ironizira neki mjesni događaj ili pojavu. Ime koje dobije najširu podršku u nadmetanju ponuđenih imena, mesopustu se pričvrsti na prsa, a mesopustari ga potom s glazbom triput pronesu oko grada (jezgre srednjovjekovnog naselja) i objese na Travicu – na južnom pročelju Kaštela.

MESOPUSNA NEDILJA: Između 10 i 11 sati izlaze mesopustari po prvi put u svečanim odorama na trg ispred frankopanskog kaštela. Pozdravljaju Grad, Gradsku upravu i Mesopusta koji visi na Travici – mjestu na kaštelu. Zatim obilaze grad i pozdravljaju sve građane, od kuće do kuće. Poslijepodne (oko 15 sati) na Placi se okupljaju građani obučeni u svečane novljanske narodne nošnje. Uz pratnju sopila sudionici odlaze prema trgu gdje se igra novljansko kolo. Pivači pjevajući junačke narodne pjesme pozivaju u kolo, koje sudionici formiraju oko njih. Predvečer mesopustari prekidaju kolo. Skidaju Mesopusta s Travice, nose ga uz glazbu tri puta oko grada, i odnose va rešt (zatvor) u kojem će boraviti do utorka.

MESOPUSNI PONDILJAK: Mesopust je v’ rešti (u zatvoru). U jutarnjim satima mesopustari u grupicama obilaze grad pobirajući – skupljajući “sira, putra, masla, jaja”. Prikupljene darove koriste za gošćenje na prelu s djevojkama i za mesopustarsku večeru na kraju mesopusta. Poslijepodne se igra kolo, a u večernjim satima u Domu kulture odvija se “Prelo”, koje nije tradicija običaja, javlja se od 1994.godine.

MESOPUSNI UTORAK: Mesopust opet visi na travici i ima okrugli kolač na prsima. Mesopustari ujutro nastavljaju pozdravljati grad. Poslijepodne se igra kolo kojeg prekida dolazak kočije s izvođačima pokladnog suđenja. Čita se u stihovima složena parnica Žitak mesopusta (žitak je život, životni vijek – Žitak mesopusta je ljetopis, šaljiva i satirična kronika događanja u gradu u protekloj godini). Kroz optužnicu će kritikom i moralkom biti obuhvaćena sva mjesna događanja, negativnosti i pikanterije, koje će se izvrgnuti poruzi i osudi, a sve zlo i nevolje stavljaju se Mesopustu na teret. Mesopusta tuži i sudi Auditor, brani ga Odvjetnik, koji će izgubiti parnicu. Auditor na to pročita Mesopustovu oporuku, a potom mu odsiče glavu. Poslije žitka nastavlja igrati kolo, koje Mesopusni utorak završava pjevanjem ćurumbela – pjesama koje će u ritmu poskočnice pjevati cijelo kolo.

MESOPUSNA SREDA – “ČISTA SREDA” – “PEPELNICA” – SPROGOD MESOPUSTA: U pratnji mesopustara i maškara Mesopusta se ispruženog na ljestvama ukrašenim bršljanom pronosi tri puta oko grada (sporim korakom, u ritmu žalobne mesopustarske zoge), pa niz Korzo do Porta i uz more preko mosta – gdje ga se na Artu spali, uz skandiranje prisutnih: Bil je, ni ga, opet će prit/ zel ga j vrag za celo leto dan.

Mesopustari

Mesopustari su živahna i vesela skupina od 20-30 mesopustara (mesopusna glazba) i čine osnovu oko koje je satkan cijeli tijek mesopusnih događanja. Prvi se javljaju s Prvim četrtkom i napovidanjima, učesnici su Mlade mesopustove, glazbom probude cijeli grad od Mesopusne nedilje, pozdravljajući od kuće do kuće, a prisutni su i u kolu. Sudjeluju u krštenju Mesopusta, kojeg svake večeri nakon kola pronose tri puta oko grada, a Mesopusnu sredu ga prate usporenim korakom prate na Art. Tu će uz zaglušujući crescendo ispratiti dim s lomače na kojoj je spaljen Mesopust i svi grijesi protekle godine.

Veliki i Mali mesopustari istim se žarom sastaju, vježbaju zogu (muzičku frazu Gajeve budnice „Još Hrvacka ni propala“). S jednakim ponosom i žarom, iz godine u godinu, u svečanim odorama pod korak prolaze trgovima i ulicama, pozdravljaju svaku kuću i obitelj u gradu. Svaka uloga jednako je važna: advitor s baticun, prvi i drugi kapetan sa sabljun, bandiraš s bandirun (zastavom), magacioner s barilcen (bačvicom), kasir sa škatulun za soldi ili mesopustar s instrumentom (sopile, odgovaralica, trumbeta, bubnji, zvončići, avan, kosa, trijangel, švikavac…).

Novljanska narodna nošnja

Brojni sudionici u kolu obučeni su u izvorne novljanske narodne nošnje, odjeću koja se nekada nosila u svečanim zgodama. Žensku nošnju krasi bjelina platna, od koga je izrađen rubac (pokrivalo za glavu – marama), košulja ukrašena čipkom, kiklja (podsuknja) i hlače (čarape).

Ljepotu dopunjava kas (prsluk ženske nošnje ali i naziv za crnu nošnju) ukrašen crvenom ili plavom kurdelom (svilenom trakom) i mezulanka (duga suknja). Oblikom je ženska nošnja – odjeća ista, ali bojom i materijalom različita – tako postoji kas (crna nošnja), svilnica izrađena od svile, šajnica izrađena od brokata i berhan izrađen od pamučnog materijala pikea.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća još je poštovan drevni red oblačenja ženske nošnje po danima igranja kola: Mesopusnu nedilju je to bilo „belo kolo“ – djevojke i žene su igrale u berhanu, svilnici ili šajnici; Mesopusni pondiljak je dan „črljenoga kola“ – igralo se u crvenom kasu; Mesopusni utorak je dan „plavog kola“ – na dan egzekucije Mesopusta igralo se u plavom kasu.

Muška narodna nošnja izrađena je od vunene čoje (grubog sukna iz valjane vune), a sastoji se od bijelih hlača (dinarske benevreke) i tamnocrvenog prsluka iz škrlata (skerlet, tanja fina mletačka čoja), dok je ljetna nošnja izrađena od bijelog lanenog platna. Uz zimsku nošnju nose se dolamice (kaputić) iz debljeg smeđeg grubog sukna i kapa iz crvene čoje opšivena kunovinom. Uz ljetnu noošnju pokrivalo je rapčinac (dinarska crvenkapa s kratkom kićankom-resama).

Novljansko kolo

Novljansko kolo  igra se tri finalna mesopusna dana – nedjelju, ponedjeljak i utorak prije Pepelnice. Započinje u poslijepodnevnim satima kada kolona žena, muškaraca i djece u svečanoj novljanskoj nošnji, predvođeni sopnjom sopila i pivačima kola, dolazi na trg ispred kaštela. Pivači započinju pjevati junačke narodne pjesme s pjesmom Poziv u kolo, a oko njih se formira kolo, koje igra do večernjih sati.

Novljansko narodno kolo je, za razliku od mnogih drugih slavenskih kola ove vrste, specifično. S vrlo sporim svečanim korakom, u potpunosti odgovara duhu i značaju narodnih epskih pjesama, koje se u kolu pjevaju. Razlikuju se tri vrste koraka: senjski (spori) korak, arbanaški (brži) korak i poskočnica (najživlji korak).

Uz tri ili četiri para pivača, važnu ulogu u kolu imaju kolovođa i zatezač, na začelju kola.

Sudionici – igrači kola su u svečnim narodnim nošnjama, a tek predvečer dozvoljeno je igrati kolo u građanskim odjelima. Na taj se način poticalo oblačenje nošnji.

Nezaboravnu sliku pruža prekrasna ženska i muška nošnja prisutna u nekoliko boja, koju naročito ističe bjelina i čistoća rubca  vezanog na poseban način na glavi i košulje bogatih rukava koji završavaju čipkom. Taj dio događanja – igranje kola, pjesma predvođena parovima pivača  i ljepota nošnje zasigurno je jedan od najdojmljivijih tradicijskih prizora običajne kulturne baštine koju treba doživjeti.

Pivači i junačke narodne pisme

Pivači kola se sastaju prije mesopusta i u pripremi za nastup u kolu pjevaju brojne pjesme koje su osim usmenom predajom zapisane u zbirkama Antuna Mažuranića (1836), Frana Mikuličića (1884), Stjepana Mažuranića (1907), Davorina Ježića – izdane u Spomen knjizi Narodne čitaonice II (1977) i Bojana Zoričića (2018).

Pjesme u kolu pjevaju se uvriježenim redoslijedom, po danima pjevanja za nedjelju, ponedjeljak i utorak. Na Zdencu i na Placi (uz Mladu mesopustovu), pjevaju se i svatovske pjesme, koje su pjevane uz vjenčanja, koja su po obredu u crkvi i obilasku zdenca na Melu završavala kolom na Placi.

U Novom se do danas sačuvalo pravo bogatstvo narodnih pjesama koje govore o novljanskoj prošlosti, o borbama s Osmanlijama i Mlečanima, o poznatim junacima i značajnim ličnostima rodom iz našeg grada. Pjesme su pisane u osmercu i sačuvan je starinski način pjevanja. Osim narodnih pjesama u kolu se pjevaju i autorske pjesme Andrije Kačića Miošića, Pavla Stoosa, Maksimilijana Potočnjaka, Ivana Trnskog i dr.

Sopile

Sopile su drveni puhački instrument, karakterističan za Hrvatsko primorje, kvarnerske otoke i Istru. Razlikuje se vela (debela) i mala (tanka) sopila. Sopile se sopu (sviraju) u paru.

Muzička skala po kojoj se svira sopila je tzv. istarska ljestvica; to je petotonski sistem sa šestim sniženim tonom. Sviranje na sopilama izvode dva sopca (svirača). Svaki ton male sopile, osim prvog tona prati se nižom tercom vele sopile.

Sopile se izrađuju od drveta javora, šestila (makljena), masline, akacije, drena ili klena. Djelovi su pisak, štibrica (špulet), prebiralica i krilo.

Čuvari novljanskog narodnog običaja

Kulturno umjetničko društvo “Ilija Dorčić”

Društvo je osnovano 1951. godine, čuva i njeguje bogatstvo nematerijalne kulturne baštine – narodne običaje, pjesme i nošnju, koja se prkoseći vremenu i suvremenim izazovima, održala u Novom Vinodolskom.

Izvorni folklor njeguje i prikazuje na svojim nastupima: izvornu novljansku narodnu pjesmu koja se pjevala i pjeva u našem gradu, u ženskim i muškim duetima i u zbornim pjesmama, sopnju sopil, tanac uz sopile, novljansko narodno kolo u kojem parovi muškarca pjevaju narodne pjesme i novljansku narodnu nošnju.

U KUD-u su prijašnjih godina djelovale i druge sekcije: dramska, recitatorska, tamburaška, mješoviti zbor, muška i ženska klapa, limena glazba, mažoretkinje, a danas su aktivne sekcije izvornog folklora i pučki pivači.

Katedra čakavskog sabora “Novljansko kolo”

Katedra čakavskog sabora „Novljansko kolo“ u Novom Vinodolskom osnovana je 1971.g. s ciljem da zaštiti novljanski čakavski govor, tradicije običaja i Mesopusta – pučke svečanosti koja se odvija od „prvog četrtka do čiste srede“. 

Katedra djeluje kroz krugove:

  1. Pivači novljanskog kola i sopilaši
  2. Mesopustarsko društvo
  3. Čakavski pjesnici
  4. Malo kolo
  5. Krug za zaštitu i obnovu spomeničke i graditeljske baštine i povijesnog nasljeđa Novog Vinodolskog

Kroz djelatnost svih sekcija – krugova kontinuirano se njeguje i čuva bogato kulturno nasljeđe.

Krug pivača novljanskog kola i sopilaša aktivan je naročito u mesopusnom razdoblju, a surađuje s krugom Malo kolo u osnovnoj školi u učenju narodnih pjesama. Od velike važnosti je povezanost pivača kola i izvornog folklora KUD-a, jer i jedni i drugi njeguju novljansku narodnu pjesmu. Kao što se prenaša pivanje pisama od kola tako je nužno učenje, od struke cijenjenih muških i ženskih dueta i zbornih pjesama.

Krug „Malo kolo“ odvija se u tri sekcije: sopilaši, folklor i čakavski pjesnici. Učenici osnovne škole uče sost sopile, pivat i tancat novljanske narodne pisme i tanci, i pisati na novljanskoj čakavštini.

Rad kruga Mesopustarsko društvo odvija se kroz sekcije Malih i Velikih mesopustara; vodi se briga da se mesopustarski običaji odvijaju u skladu s naslijeđenim praksama i kao takvi se prenose na mlađe generacije. Uz to organizira izdavanje godišnjaka novljanskih narodnih i mesopusnih običaja „Travica“.

Krug za zaštitu i obnovu spomeničke i graditeljske baštine i povijesnog nasljeđa Novog Vinodolskog upozorava na devastirane i ugrožene objekte i spomenike.

Predsjedništvo Katedre Čakavskog sabora „Novljansko kolo“ je 2012. godine izdalo knjigu Polak
običaja i navade stare – Mesopusni običaji Novog Vinodolskog – usmena pučka drama
. Ono što se
nalazilo na mnogo mjesta u različitim izdavačkim oblicima, sada je sakupljeno na jednom mjestu gdje
je dat prikaz cijelog novljanskog običaja kao primjer najpotpunije sačuvane usmene pučke drame u Hrvatskoj. Uz knjigu je izdan CD s novljanskim narodnim pismama koje su snimljene 1970. i 1973. godine. Te su pjesme s tehnički veoma skromnih elektroničkih pomagala-magnetofona, starih i loših vrpci, presnimljene, digitalizirane i prebačene na suvremeni nosač zvuka.

Skip to content