Povijest grada i počeci turizma

U svojoj dugoj povijesti Novi je nekoliko puta mijenjao svoje ime: Novi Grad, Novigrad, Novi, Novi u Vinodolu, Novi Vinodol, sada Novi Vinodolski.

Područje Novog naseljeno je u prethistoriji, o čemu svjedoče nalazi iz spilje Vlaška peć, kod Kozice, s artefaktima iz eneolitika, neolitika, iz ranobrončanog i s početka srednjeg brončanog doba. Materijalne tragove bivanja na ovom tlu ostavili su Liburni, poslije i Japodi, u gradini koju su sagradili na tjemenu brda Veli Osap, na lokalitetu uz današnju vodospremu. Za vlasti Rimljana sagrađena je utvrda Lopar uz izvorišta u uvali Lišanj nasuprot Školjiću.

Napušteni Lopar naselili su Slaveni, potonji Hrvati. Početkom 13. st. preko mora na kopno prelaze, iz svog kaštela Gradec, zapadno od vrbničkog polja, knezovi Krčki, stekavši kraljevskom darovnicom Ugarsko-hrvatskog kralja Andrije I Modruš i Vinodol. Na brijegu nad utokom Ričine (Suha Ričina) u more grade svoj kaštel i utvrđeni Novi Grad, iz kojeg se šire na novu stečevinu.

U Novom je 6. siječnja 1288. napisan Vinodolski zakon, kojim se uređuju odnosi Krčkih, kao novih feudalnih gospodara Vinodola, s devet vinodolskih općina. To je najstariji zakonski tekst na hrvatskom jeziku i najstariji zakonski spomenik slavenskoga juga, a napisan je glagoljicom.

U Novi je od 1493. g. preseljeno sjedište biskupije Modruške ili Krbavske, kad ovdje nalazi utočište biskup modruški ili krbavski Kristofor Dubrovčanin (Petančić), kojem je u osmanlijskom napadu na Modrušu (prije bitke na Krbavi) opljačkana i zapaljena palača u donjem gradu. U Novi je smjestio i nekoliko kanonika, a sjedište biskupije ovdje je ostalo sve do 1969. g., kad je ova biskupija ukinuta, a njeno je područje uklopljeno u novoosnovanu Riječko‑senjsku biskupiju, sa sjedištem u Rijeci.

Novi je napadan i od Mletaka, za uskočkih ratovanja, 1598. i 1613. g., a naročito teško stradava 1615. g., za odsustva Nikole Frankapana i vojničke posade grada u Lici, u borbi s Turcima. Napadnut je s 3000 mletačkih vojnika, srušena je gradska kula, grad je porušen, oplijenjen i zapaljen, a odnešena su tri gradska topa. Porušeni su Pavlinski samostan i lazaret u luci, a uništene su i frankapanske solane.

U Novom se 1650. godine počinju voditi matične knjige. Po ukidanju pavlinskog reda i raspuštanju samostana 1786. g. u Novom je otvorena (dvogodišnja) osnovna škola, biskup Ježić 1806. g. u Senju otvara sjemenište, a 1808. g. obnavlja rad gimnazije. U školovanje za svećenička zvanja uputio je mnoštvo novljanskih i primorskih mladića.

Novi se u 19. st. gospodarski, kulturno i politički diže: intenzivira se iskorištavanje šuma u zaleđu, 1845. g. osnovana je Narodna čitaonica, a od 1851. g. Općina Novi, u sklopu Bakarskog kotara, dobiva općinsko zastupstvo, tj. općinski odbor s vlastitom samoupravom.

Razvoju i boljitku uvelike pridonose braća Mažuranići: Anton, Ivan i Matija: Antona Mažuranića nalazimo u Novom od 1848. do 1850. g. kao Jelačićevog (banskog) povjerenika za Vinodol. Za Matijine uprave gradi se (1861.) cesta iz Lukavica uz more (pod Barana) k mostu na Ričini, kao poduzetnik sam započinje 1863. g. gradnju Vele rive (lukobrana), a sagradio je i most na Ričini, srušen u ratu, 1943. g., od tada van uporabe. Radi na rekonstrukcijama Karoline i mnogih primorskih cesta, a 1868. g. sam gradi cestu od Sv. Jurja do Krasnog. Od 1870. do 1874. gradi cestu od visoravni Pleteno nad Novim do Ogulina nazvanu Rudolfinskom cestom (Rudolfinom). Na prijevoju iznad Breza daje u stijenu uklesati BANSKA VRATA – IZVEO MAŽURANIĆ ‒ 1872.

Godina 1875. Novom donosi renesansu: Ivan Mažuranić (ban od 1873. do 1880.) potpisuje Naredbu kojom se sjedište kr. kotarskog suda iz Crikvenice premješta u Novi. Te je godine utemeljeno tamburaško društvo „Zvonimir”, poticajem upravitelja kotarskog suda suca Ivana Obajdina, utemeljeni su pjevačko društvo „Stenjak” i limena glazba, sagrađena je Bribirska riva (projektirana 1856. g.), Novi dobiva ljekarnu i lučki ured, a porušen je gradski bedem uz kulu Rundel, s ulazom u grad zvanim Vela vrata. Novi dobiva 1884. g. prvi vodovod, s izvora Ivanj u novljanskom polju, a 1886. g. postaje sjedište kotarske oblasti, pod koju potpadaju općine Novi, Bribir, Selce, Crikvenica, Grižane, Belgrad, Drivenik, Drežnica i Krmpote.

Uređena je šetnica uz more i park. Otvaraju se pansioni i gostione, hoteli i vile pa Novi na najbolji način koristi svoj prirodne ljepote i povoljan smještaj. Uz ugostiteljstvo prisutno je i iskorištavanje bogate šume u zaleđu grada. Luka se koristi za izvoz, a razvija se i drvoprerađivačka djelatnost.

U Novom se sijeku četiri cestovna pravca (prema Rijeci, Vinodolom za Bribir- Križišće, prema Ogulinu, te prema Senju). Gradnjom Jadranske magistrale povezanost je još i bolja. Otvaraju se škole: Škola učenika u privredi – drvoprerađivački smjer, Pčelarska škola, Lugarska škola.

Godine 1962. Općina Novi je ukinuta i pripojena Općini Crikvenica i tek 1992. Odlukom Hrvatskog sabora općina je vraćena, a dobiven je status Grada.