Obitelj Mažuranić

Tragovi obitelji Mažuranić vode u XIV. stoljeće u Split odakle se jedna grana preselila u Senj, odnosno kasnije u Novi. U dokumentima iz XVII. stoljeća, neke grane u obitelji Mažuranića se nazivaju Jankovićima, od Janka (1638-1697) . Bavili su se zemljoradnjom. Prvi obrazovani Mažuranić bio je pop Antun Mažuranić, samouki umjetnik i kipar, a živio je u XVIII. stoljeću.

U Novom, u staroj novljanskoj obitelji Mažuranić, u braku Ivana Mikule Mažuranića Petrovog, pismenog novljanskog starješine, pučkog suca, i Marije rođene Ivić porodilo se pet sinova:

  • Petar Luka (1799. – 1817.) o njemu se malo zna, umro je kao učenik u Ogulinu
  • Josip (1802. – 1891.) ostao u Novom, umro u Čajniću (BiH)
  • Antun (1805. – 1888.) filolog i pravnik
  • Ivan (1814. – 1890.) pjesnik, pravnik i ban
  • Matija (1817. – 1881.) kovač, poduzetnik i putopisac

Trojica braće Ivan, Antun i Matija svojim radom i postignućima obilježili su 19. stoljeće i ostavili vrijedne tragove u hrvatskoj povijesti, te dali izuzetan doprinos razvoju hrvatske politike, znanosti, kulture i umjetnosti. Posebno je značajan Ivan pjesnik, ban i tvorac moderne hrvatske države.

Anton (Antun) Mažuranić (Novi, 1805. – Zagreb, 1888.)

Profesor hrvatskog jezika, hrvatski književnik i jezikoslovac. Radio je u zagrebačkoj gimnaziji. Govorio je latinski, talijanski, grčki, francuski, njemački i ruski jezik.

Od bana Jelačića postavljen je banskim povjerenikom za Vinodol (1848 – 50), sa sjedištem u Novom, a 1861 – 68. ravnatelj je gimnazije u Rijeci. Priredio je izdanja starih hrvatskih pisaca (H. Lucića, M. Vetranovića i I. Đurđevića), a 1843. objavio je Vinodolski zakon u Vrazovu “Kolu”, knjiga III. Rukopis Vinodolskog zakona čuvao se u arhivu modruškog kaptola u Novom.

Kao rođeni Novljanin, studirao je i naučno obradio hrvatski čakavski dijalekt, a naročito akcentuiranje u čakavštini.

Objavio je: Kratak pregled stare literature hrvatske; Temelji ilirskoga i latinskoga jezika i Slovnica hérvatska. Odlikovan je ruskim odličjem Reda sv. Vladimira, čime je stekao pravo na rusko plemstvo.

Ivan Mažuranić (Novi, 1814. – Zagreb, 1890.)

Hrvatski ban, političar, književnik i pravnik, utemeljitelj moderne hrvatske države. Pjesnik, državnik, vrstan poliglot, svestran, samozatajan, obnašao je brojne državničke dužnosti, pisao pravničko programatske spise, umije najbolje sročiti tekstove. U svim poslovima, na svim područjima kojima se bavio ostavio je dubok trag.

Studirao je filozofiju i pravo, u Zagrebu i Szombathelyju, diplomirao u Zagrebu 1835. Radio je kao gimnazijski profesor, potom u Karlovcu kao odvjetnik.

Iako se kratko bavi pjesničkom radom stvara stihove i rečenice o kojima i danas govorimo. Iza sebe ostavlja genijalnu nadopunu XIV. i XV. pjevanja Gundulićeva „Osmana“ 1844. godine, a 1846. piše ep „Smrt Smail age Čengića“ jedno od najprevođenijih djela hrvatske književnosti; tvorac je prve političke proze „Hrvati Mađarom“.

Prvi je pučanin (neplemić) koji obnaša bansku čast (1873 – 80); proveo je reformu uprave, osigurao nezavisnost suda i porotno suđenje, slobodu tiska, pravo na javno okupljanje, unaprijedio je demokratske institucije, liberalizirao izborni sustav, uveo odgovornost bana i izvršne vlasti Saboru, unaprijedio poljoprivredu i školski sustav – jedan je od najzaslužnijih za modernizaciju Hrvatske. Za njegova je banovanje osnovano Zagrebačko sveučilište, te brojne ustanove i institucije: Zemaljski statistički ured, Gospodarsko učilište, Narodni muzej, Kazneni zavod, Zavod za umobolnike.

Govorio je desetak jezika. Svoje posljednje godine života provodi u svojoj obitelji i bavi se matematikom i astronomijom.

Matij (Matija) Mažuranić (Novi, 1817. – Feldhof, Graz, 1881.)

Kovački majstor, graditelj mlinova i građevinski poduzetnik. Pustolovnog duha, otišao je u Bosnu i 1842. godine izdao prvi hrvatski putopis Pogled u Bosnu.

Poslije radi na gradnji željezničke pruge u Zagorju ob Savi, a u kolovozu 1847. je opet u Sarajevu; 1847 – 49. gradi mlinove na Miljacki u Sarajevu i na Lašvi u Travniku.

Od 1852. je u Novom, gospodari svojom zemljom, preduzima radove na popravcima cesta i mostova na Karolini, a od 1856. načelnik je ili glavar Općine Novi; 1861. zapošljava Novljane na javnim radovima, na popravcima kišama izlokanih cesta u Novom.

Te se godine gradi cesta uz more od Lukavica do Mela, 1863. sam započinje gradnju Vele rive (lukobrana luke), za koju je ishodio dozvole za gradnju kao izvođač, a gradnju poslije prepušta općini. Te godine sam gradi most na Ričini, 1868. gradi cestu Sv. Juraj – Krasno, 1869. trasira Rudolfinsku cestu od Pletenog ka Ogulinu, koju gradi 1870 – 1874., a otvorena je 30. 10. 1874.

Na mjestu porušene očinske kuće 1864. sagradio je kuću sebi i braći Antonu i Ivanu (natpis na pročelju: Bratja Mažuranići), zvanu poslije “Glavarova kuća” – kasnije je vratio braći trošak kojim su pridonijeli gradnji kuće. O svom je trošku izgradio ulicu sadašnje širine do svoje kuće, a vlasnici poslije izgrađenih kuća u toj ulici ustupili su dio svojih parcela kako bi se mogla formirati ulica. Obrađivao je 23 jutra svoje, i tri jutra tuđe zemlje – oranica, vinograda i pašnjaka. Imao je par kuća u Novom, katnicu u Zagrebu, bio je imućan. U lipnju 1879. završio u sanatoriju za umobolne u Feldhofu kod Graza, gdje je umro 1881.

Vladimir Fran Mažuranić (1859. – 1928.)

Pjesnik, crtičar, novelist i putopisac. Sin Matije Mažuranića. Bio je pisac i žurnalist, aktivni oficir u austro-ugarskoj vojsci, koju je napustio zbog svojih političkih ideja i otputovao u svijet. U toku 30 godina lutanja prošao je sve kontinente osim Australije. Uzdržavao se literaturom i žurnalizmom pišući na stranim jezicima. Skoro sav njegov književni rad stvoren u inozemstvu pod raznim pseudonimima potpuno je izgubljen. Na hrvatskom je publicirao u prozi «Lišće» 1887.g. Poslije 40 godina, kada su već svi smatrali da je mrtav, javio se knjigom «Od zore do mraka», 1927.g. Umro je 1928. u Berlinu, a 1973. posmrtni ostaci preneseni su u Novi, u kamenu urnu na groblju u Novom.

Vladimir Mažuranić (1845. – 1928.)

Pravni pisac i predsjednik JAZU, hrvatski leksikograf, pisac, pravnik, povjesničar i akademik JAZU. Sin je hrvatskog bana i pjesnika Ivana Mažuranića (1814-1890) i Aleksandre, sestre jezikoslovca Dimitrija Demetra i otac hrvatske književnice Ivane Brlić-Mažuranić (1874-1938). Predsjednik je Banskog stola (1898-1912). JAZU izdaje u razdoblju od 1908. do 1922. u deset svezaka njegovo kapitalno znanstveno djelo „Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik“, a 1923. i autorove Dodatke ukupnog opsega od 1.756 stranica. Predsjednik je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) od 1918. do 1921., počasni član Češke i Poljske akademije, te počasni doktor prava Sveučilišta u Zagrebu.

Ivana Brlić-Mažuranić (1874. – 1938.)

Hrvatska književnica (unuka bana Ivana Mažuranića i kćerka Vladimira Mažuranića, pisca, odvjetnika i povjesničara), koja je u Hrvatskoj i u svijetu poznata kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskom. Ivana Brlić – Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom dvadesetog stoljeća. Zbirku pripovijetki i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. na dalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923), zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933-34.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934, 1935), povijesno-pustolovni omladinski roman Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937), a prevodila je s njemačkog i francuskog jezika.

Najznačajnije i najupečatljivije djelo je zbirka pripovijetki Priče iz davnine, objavljena je 1916. godine, koja sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom.

Četiri je puta (1931., 1935., 1937. i 1938.) bila predlagana za Nobelovu nagradu, a 1937. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti primila ju je za svog (dopisnog) člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast.

Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.

Skip to content