Vinodolski zakon

Dana 6. siječnja 1288. godine u Novom (tada Novon Gradu) na sali knezova krčkih, vinodolskih i modruških donesen je Vinodolski zakon, kojim se uređuju odnosi između knezova Krčkih, kao novih feudalnih gospodara Vinodola, s devet vinodolskih općina.

To je najstariji zakonski tekst na hrvat­skom jeziku i najstariji zakonski spomenik slavenskog juga (u slavenskom svijetu starija je samo Ruska pravda). Napi­san je glagoljicom.

Predstavnici devet vinodolskih općina: Novog Grada, Ledenic, Bribira, Grižan, Drivenika, Hrilina, Bakra, Crsata i Grobnika, okupljeni u vijeće (ne stariji nego oni za koje se zna da se bole spominahu v zakonih svoih otac i ded ča bihu slišali) dali su zapisati usuglašene odredbe (zakone) i one poznate im iz tra­dicija običajnog prava u Vinodolu (ke su slišali od svoih stariih), dok Krčki utvrđuju svoju vlast odredbama, koje pod prijetnjom gubitka imovine zabranjuju svaki zbor koji bi se održao bez pri­sustva kneževog čovjeka (član 57), a u svim globama, kaznama i pogodbama gdn knez ima pravdu (pravo) i punu oblast tako zverhu plemenitih tako zvrhu ludi crikvenih i zvrhu kmeti i zvrhu vsih inih ludi… (član 75). Vinodolski zakon sačinjen je u više izvoda, po jedan za svaki grad Vinodola, a sačuvao se u glagoljskom prijepisu iz prve polovice 16. st., koji potiče iz arhive modruškog ili krbavskog kaptola u Novom. Danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Vinodolski zakon je neiscrpno vrelo podataka o životu ljudi, o organizaciji i dostignutom stupnju društvenog razvoja na području Vinodola i Hrvatske krajem XIII stoljeća. Izuzetna vrijednost dokumenta je i to što je narod na vlastitom jeziku, posredstvom svojih predstavnika popisao svoje pravne običaje.

Naročito su zanimljive odredbe Vinodolskog zakona koje se odnose na kazneno pravo i dokazni postupak – ne poznaje torturu kao sredstvo pribavljanja dokaza, ni božji sud (hvatanje rukom užarenog željeza ili predmeta iz uzavrele vode). Vinodolskim je zakonom normiran kazneni postupak, a glavno dokazno sredstvo postali su svjedoci. Svjedočiti su mogle i žene, ali samo u postupku u kojem su obje strane ženskog roda. Žene su tada, osim prava glasa, dobile i pravo na fizičku zaštitu i zaštitu časti.

Akademik Petar Strčić je Bašćansku ploču i Vinodolski zakon nazivao krsnim listom i domovnicom Hrvata; oba spomenika pisana su hrvatskim jezikom, hrvatskim pismom (hrvatskom ili uglatom glagoljicom), a u oba nalazimo pridjev hrvatski: u Bašćanskoj ploči… hrvatski kralj Zvanimir; u Vinodolskom zakonu (u čl.1) žakan… zove se hrvatski malik a vlaški macarol.