Novije vrijeme, tj. kraj 19. i početkom 20. stoljeća, na novljanskom području dalo je izazovan impuls arhitekturi na građevinama u Novom Vinodolskom, posebice tijekom svojevrsne turističke ekspanzije između dva svjetska rata.

Graditeljstvo

Arhitekt Ignac Fischer izgradio je u Novom godine 1923. novi i prekrasni hotel “Lišanj”. U novljanskim predjelima “Lukavice” naročito, a dijelom i u “Pod sveti Mikulj” upadaju u oči svakom posjetitelju Novog na desetine vila i pansiona, što u stilu historicizma i secesije u parkovima obraslim mediteranskim zelenilom oplemenjuju, inače od prirode toliko prekrasan i fascinantan, novljanski pejzaž. To dakako na svoj način vrijedi i za brojne nastambe najrazličitijih određenja, posebno kojekakve vikendice, dopadljive i neukusne, što su na prostoru Novog Vinodolskog izgrađene poslije završetka Drugog svjetskog rata, a što su toliko zamjetljive po svojim arhitektonskim rješenjima, istina nerijetko u funkciji nekakvog agresivnog i krajnje pragmatičnog funkcionalizma. U najnovije pak vrijeme, pred nekoliko godina, izgrađen je u Novom u središtu grada Opskrbni centar prema projektu arhitekta Darka Turata (1935), što privlači osobitu pažnju svojom oduhovljenom i najneposrednijom funkcionalnošću i svrstava Novi Vinodolski među one primorske gradove što uspješno njeguju kult spretne sinteze zavičajnog i funkcionalnog, što je jako važno i zahtjevno u vremenima tolikih arhitektonskih neukusa, pa i najbukvalnijih arhitektonskih promašaja. Nova autobusna postaja u Novom, također prema projektu arhitekta Darka Turata značajan je doprinos funkcionalizaciji središnjeg novljanskog prostora, što je bitno za jedan grad poput Novog Vinodolskog, koji je poslije gubitka statusa općine od godine 1962. bio objektivno veoma nazadovao na planu infrastrukturne dimenzije.

Kulturni identitet Novog Vinodolskog

Kulturni identitet Novog Vinodolskog na planu risane riječi je evidentan i djelotvoran, što se manifestiralo još u davnim vremenima. Nekoliko glagolskih natpisa nastala su u Novom već u 12. stoljeću, od kojih je najznačajniji Vinodolski zakon iz godine 1288., što se može smatrati i koji doista jest, jedan od najznačajnijih hrvatskih kulturnih spomenika najpolivalentnije krajnje afirmativno vrijednosne hrvatske nacionalne stečevine. Novi Vinodolski je stoljećima bio značajno žarište hrvatske glagoljaške pismenosti i književnosti, iznjedrivši iz svojih redova više od šezdesetak svećenika glagoljaša, tih žilavih i samozatajnih boraca za hrvatsku narodnu riječ hrvatski nacionalni identitet pred agresivnom tuđinskom porobljivačkom nasrtljivošću.
Knjige što su napisane na glagoljici u Novom Vinodolskom još su: Prvi novljanski brevijar (1459), Novljanski misal 1474), Isprava notara Filipa Pilušinovića (1475). drugi novljanski brevijar (1495) i Vinodolski zbornik iz 15. stoljeća. U 16. stoljeću nastalo je u Novom još niz brevijara, inkunabula i drugih crkvenih knjiga i tekstova, a i danas u nekim novljanskim kućama na još dosta inkunabula i drugih knjiga crkvene namjene, pisanih glagoljicom, što najbolje potvrđuje imanentnu upotrebnost ove vrste glagoljaške pismenosti. U novije pak vrijeme, zahvaljujući djelatnostima novljanske Narodne čitaonice prosvjetiteljska, rodoljubiva, beletristička i svaka druga knjiga, što ju ona posjedovala, bila je pristupačna svakom Novljaninu, koji je želio da se njome obrazuje i širi svoje duhovne horizonte. Kačićev “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” mogao se pronaći skoro u svakoj novljanskoj obitelji, što je jedan od dokaza, kako je novljansko slobodarstvo i hrvatstvo bilo stalni poticajni instrumentarij u svijesti svakoga iole obrazovanog i ambicioznog Novljanina.

Niz istaknutih Novljana potvrdio se najdjelotvornije u kontekstu hrvatske književnosti, umjetnosti, kulture, znanosti i politike

Niz istaknutih Novljana potvrdio se najdjelotvornije u kontekstu hrvatske književnosti, umjetnosti, kulture, znanosti i politike, ostavivši za sobom u svijesti mnogih Hrvata najznačajnije tragove svojih kreativnih i dalekovidnih nadahnuća i poruka, što su dobrim dijelom aktualne i u našim danima. Među svima njima naročito mjesto zauzimaju slavni hrvatski novljanski književnici, kao što su to: filolog i književnik Antun Mažuranić (1805-1888), autor genijalne epske pjesme “Smrt Smail-age Čengića” i ban pučanin i utemeljitelj moderne hrvatske države Ivan Mažuranić (1814-1890), autor putopisa “Pogled u Bosnu” Matija Mažuranić (1817-1895), pjesnik, kritičar, novelista i putopisac Vladimir Fran Mažuranić (1859-1928), pravni pisac i predsjednik JAZU Vladimir Mažurane (1845-1928), književnica Ivana Brlić Mažuranić (1874-1938) utemeljitelj novljanske Narodne čitaonice kanonik Josip Mažuranić (1811-1879), kulturni djelatnik Ivan Vončina (1827-1885), biskup Ivan Kabalin (1716-1782), biskup Ivan Ježić (1788-1833), političar i publicista Franko Potočnjak (1862-1932), kulturni djelatnik Maks Potočnjak (1862-1914), javni djelatnik Bogoslav Mažuranić (1865-1918), javni djelatnik Milutin Mažuranić (1878-1957), arhitekt Vladimir Potočnjak Valođa (1904-1952), akademska slikarica Zdenka Pexidr-Srića (1886-1972), utemeljitelj Narodnog muzeja i galerije u Novom Vinodolskom Juraj Potočnjak (1894-1964), akademska slikarica Vera Nikolić (1886-1972) i kardiovaskularni kirurg Josip Sokolić-Šarac (1930), što je u Kliničkom bolničkom centru “Rebro” u Zagrebu na čelu svoga tima prvi put uspješno transplantirao ljudsko srce na području Hrvatske, odnosno na području nekadašnje Jugoslavije. Novi Vinodolski je dao još niz istaknutih ljudi najrazličitijih određenja, kao i onih što i danas djeluju, a koji su postigli i nadalje postižu zavidne rezultate u svojim strukama, no nisu vezani za novljanske teme. Danas su najneposrednije angažirani na identificiranju i proučavanju novljanske kulturne tematike u prvom redu, a o kojima će vrijednosni sud dakako dati konačnije vrijeme: književnik David Kabalin Vinodolski (1918), slikar Vlado Potočnjak (1924), kulturni djelatnik Davorin Ježić (1919), turizmolog i kulturni djelatnik Srećko Kabalin (1923), književni povjesničar i književni kritičar Dragomir Babić (1931), akademski slikar Ivan Balažević (1949) i novinar i publicist Franjo Deranja

(1947). Novljani Tomislav Karlović-Krš (1935-1987). Amalija Zoričić (1954) i Miljenko Žanić (1948) uspjeli su, od tolikih Novljana što se identificiraju pjesničkom, književnom riječju, objelodaniti svoje knjige, u kojima dodiruju i tipične novljanske teme.

O Novom Vinodolskom, o njegovom kulturnom realitetu ili o književnom radu hrvatskih književnika Mažuranića, što su rodom iz Novog pisali su o ovom ili onom obliku između ostalih: Dragutin Hire, Đuro Sabo, Dragutin Franić, Julije Kempf, Viktor Cerić, Broza Brozović, August Šenoa, Aleksandar Belić, Antun Barac, Lujo Marketić, Milan Moguš, Vanda Ekl, Petar Strčić, Vinko Antić, Ivo Frangeš, Milorad Živančević, Dragutin Pavličević, Fran Mikuličić, Vatroslav Jagić, Radoslav Lopašić, Maks Potočnjak, Rudolf Malić, Vladimir Dobrić, Ive Jeličić, Fran Violić, Davorin Ježić, Srećko Kabalin, Dragomir Babić, Franjo Deranja, Ivanka Pavlić i još mnogo njih. Nedvojbeno je da je najkompetentniji poznavalelj novljanske povijesti i prošlosti još uvijek Emilij Laszovvski, na čije se sudove i dokumentarij o Novom Vinodolskom pozivaju manje-više svi današnji interpreti novljanskog povijesnog i kulturnog identiteta Radmila Matejčić je pak u novije vrijeme obradila niz značajnih i zanimljivih tema iz kulturne povijesti, odnosno iz bogate kulturne baštine grada Novog Vinodolskog, kao i okolnih naselja Vinodola. Nedostatak potpunije bibliografije i kronologije o Novom Vinodolskom još uvijek otežava preciznije, sustavnije, analitičnije, kompetentnije i znanstvenije identificiranje polivalentnog impresivnog fenomena Novog Vinodolskog u svim njegovim aspektima. Naročitu pak povezanost sa Novim iskazao je poznati hrvatski slikar, grafičar i marinist Menci Klement Crnčić (1865-1930), koji je u Novom imao i svoju vilu i atelje u njoj, slikajući niz godina pejzažne sadržaje i senzacije grada i okolice Novog Vinodolskog. Slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović, koji je bio veoma impresioniran pjesnikom Ivanom Mažuranićem svojedobno se bio ponudio da sačini njegovo poprsje, no u toj nakani bio je onemogućen od strane političkih aparatčika dnevno-političke konotacije u bivšoj Jugoslaviji. Književnik Miroslav Krleža rado je posjećivao Novi Vinodolski, odsjedajući u novljanskoj vili “Gomez”. Slavna operna pjevačica Zinka Kunc-Milanov okvalificirala je grad Novi Vinodolski svojim “drugim, alternativnim zavičajem”.

Školstvo

Osnovna škola Novi Vinodolski, danas Osnovna škola “Ivan Mažuranić” Novi Vinodolski odigrala je značajnu ulogu u prosvjetno-kulturnoj identifikaciji grada i okolice Novog, posebno poradi toga što je ona vrlo učinkovito anticipirala najhitnije pretpostavke za toliko višeznačno hrvatsko nacionalno i kulturno identificiranje Novog Vinodolskog. Ona je bila jedna od prvih osnovnih škola u ondašnjoj građanskoj Hrvatskoj, utemeljena još davne godine 1786. Osnovne škole u okolici Novog utemeljene su: u Ledenicama godine 1869. u Krmpotama godine 1873, u Donjim Zagonima godine 1920, u Povilama godine 1921, u Klenovici godine 1928, u Krmpotskoj Luki godine 1929, u Mataija Dragi godine 1933. i u Trbotinju godine 1936. Poradi nedostatka potrebnog broja djece za postojanje određene škole, danas djeluje samo Osnovna škola “Ivan Mažuranić” u Novom Vinodolskom, pošto su sve preostale škole prestale s radom, odnosno posljednja od njih prestala je s radom godine 1973.

Godine 1921. utemeljena je u Novom Viša pučka škola, koja godine 1927. dobiva naziv Građanska škola. Današnja Osnovna škola “Ivan Mažuranić” baštinik je plodonosnih školničko-pedagoško-kulturnih tradicija osnovne škole u Novom i Građanske škole u Novom, što je godine 1945. bila dobila naziv Niža gimnazija u Novom Vinodolskom. Zanimljivo je da je ova nekadašnja Građanska škola, dakako i uz Osnovnu školu u Novom, što je tada imala četiri razreda, veoma mnogo značila u oblikovanju zavidne kulturne i civilizacijske razine mnogih Novljana i u svestranom unapređivanju kulturnog života grada Novoga, što postojano predstavlja njegovu bitnu identifikacijsku komponentu. Izvrsni nastavni kadar, kao i djelotvorna nastavna tehnologija i krajnje znalačko podastiranje znanja učenicima učinilo je ovu novljansku Građansku školu između dva svjetska rata takvom, da se ona tada mogla mjeriti s najboljim školama njezina ranga, pa i s ondašnja prva četiri razreda inače izvrsnih osmorazrednih realnih gimnazija. Dosta Novljana, tj. njenih učenika nastavljalo je svoje školovanje sustavom diferencijalnih ispita, što su ih morali polagati, kako bi mogli nastaviti školovanje u gimnaziji, pošto se u pravilu samo poslije završene gimnazije moglo upisati na više škole i sveučilište. Svi su oni bili prepuni zahvalnosti ovim novljanskim školama, što su im dale tako solidno temeljno znanje za kasnije studiranje. Ove novljanske škole, naročito novljanska Građanska škola posredno je u mnogome utjecala na gajenje kulta škole, znanosti, kulture i intelektualaca u Novom, što se najreljefnije manifestiralo u činjenici, da je Novi u odnosu na broj svojih stanovnika imao tada, tj. između dva svjetska rata najveći broj intelektualaca u Vinodolu, a objektivno i u cijelom Hrvatskom primorju, posebice učitelja i nastavnika, i to više od dvadesetak njih, što su se evidentno istakli u pedagoško-kulturološkom radu bilo u samom Novom Vinodolskom bilo u mjestima gdje su još službovali, poput Regine Sokolić, Ladislava Dorčića, Anđelka Radetića, Ivana Sokolića-Kozarća, Jose Sokolića-Ko-zarića, Jurja Potočnjaka, Ivana Potočnjaka-Kukuća, Safke Sokolić, Izabele Ježić, Karmenke Butorac, Miče Kargačin i drugih, kao što su opet sa druge strane mnogo pridonijeli afirmaciji ovih novljanskih škola oni nastavnici što su došli u Novi službovati na njima poput Stanislava Harapina, Vilme Potočnjak, Danice Dasović-Dominez, Pavla Benjaka i drugih. Iz Novoga je poteklo još dosta stručnjaka raznih profila iz redova humanističke i fundamentalne, naročito tehničke inteligencije, što su poslije završetka svoga školovanja obavljali visoke i odgovorne dužnosti u ondašnjoj državnoj upravi i industriji. Nije nezanimljivo zamijetiti, kako je većina tih novljanskih đaka i studenata potjecala iz siromašnijih novljanskih obitelji, no koji su po rezultatima što su ih postigli tijekom svog školovanja i u svojim strukama bili gotovo zadivljujući, osvjedočeno uspješni. Godine 1927. utemeljena je u Novom i Domaćinska škola, što su je polazile djevojke iz cijelog Hrvatskog primorja, a u kojoj se učilo i domaćinstvo s krojenjem. Nova zgrada za Domaćinsku školu počela se graditi godine 1935. a završena je godine 1941., kada je ista prestala s radom. U Novom je od godine 1947. do godine 1949. djelovala i Srednja poljoprivredna škola.

Uobličavanje kulturnog središta

Novi Vinodolski se zahvaljujući ozračenjima i konkretizacijama svoje kulturne i civilizacijske tradicije tijekom stoljeća uobličavao postepeno, brže ili sporije kao urbano središte s nizom njegovih atribucija, od kojih su zacijelo možda najzamjetljivije one iz kasnijih razdoblja, dakako uz one najeklatantnije kulturne spomenike crkvenog i svjetovnog karaktera. U Novom se matične knjige krštenih počimaju voditi još godine 1650, a matične knjige vjenčanih godine 1874. Prvi oblik lučkog ureda utemeljen je u Novom godine 1850, prvi poštanski ured godine 1851, a carinska služba bila je uvedena u Novom već godine 1863. Prvi linijski putnički parobrodi počimaju pristajati u novljansku luku godine 1868, što je zamjetljiv dokaz kako se Novi relativno rano uklopio u sustav komuniciranja sa svijetom. U njemu je godine 1875. utemeljena ljekarna, godine 1884. dobio je vodovod, a godine 1932. puštena je u pogon električna centrala za uličnu i kućnu rasvjetu. Općina Novi izgradila je u Novom prvo javno drveno kupalište još godine 1886, a prvi hotel u Novom “San Marino” počeo se graditi godine 1897. Novljani su se odavno zahtjevnostima preživljavanja intenzivno bavili poljoprivredom, naročito vinogradarstvom i stočarstvom, zidarskim i klesarskim obrtom, istina, na razini najsiromašnijih najamnika, kao što su ubrzo morali doći u dodir s najudaljenijim zemljama poput SAD, Južne Amerike, Afrike, čak i Australije tjeskobnim odisejadama emigrantske sudbine krajem 19. i početkom 20. stoljeća, što ih je uz sve, pa i najstrašnije materijalne nedaće istodobno nužno činilo otvorenijim, svjetskim ljudima, što su protiv svoje volje morali dovoditi u pitanje zatvorenost, začahurenost patrijarhalnog idiličnog i neidiličnog života, kojim su bili skoro okovani. Novi je doista mnogo toga imao, i sloj pismenih crkvenih ljudi, i svoje patricije i druge imućnike, i brodovlasnike, i svoje velike jedrenjake čak, kao i manji broj veleposjednika i osrednje imućnih seljaka, a kasnije i svoje inteligente i političare, Mažuraniće, ali i ne samo njih. Posve je onda bilo logično da Novljani kao Hrvati, Slaveni i katolici prigrle kao neke amajlije i Kačićev “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” i molitvenike, kako bi ostali vjerni i dosljedni svom hrvatskom nacionalnom poslanstvu i katoličkom, kršćanskom opredjeljenju.

Glavna i najpoticajnija kulturna institucija u Novom Vinodolskom, što predstavlja pojam kulturnog Novog i stožer svih kulturnih djelatnost i u njemu je Narodna čitaonica Novi Vinodolski, jedna od najstarijih u Hrvatskoj, što ju je još davne godine 1845. utemeljio novljanski kanonik i istaknuli hrvatski rodoljub Josip Mažuranić, a koja je svojedobno odigrala značajnu ulogu u hrvatskom nacionalnom osvještavanju Novljana, u njihovoj postojanoj i nadahnutoj borbi protiv austrijskog, mađarskog i drugih imperijalizama, što su se obrušavale na ovaj segment hrvatskog prostora, na kojem je inače egzistiralo i živjelo od davnine, tj. stoljećima autohtono hrvatsko stanovništvo, što je onda razložno kasnije davalo tolike potvrde svoga hrvatstva. Istina ova čitaonica je postala u razdoblju između dva svjetska rata u Novom oštro retuširani fokus političkog života, odnosno političke borbe između ortodoksnih jugounitarista i Novljana naglašeno hrvatske orijentacije, HSS-ovaca, pošto je vodstvo ove čitaonice bilo egzaltirano jugounitarističko, nasuprot većini njenih članova, što se nije slagalo s njegovom politikom, što je rezultiralo njenim raspuštanjem godine 1939. Zaslugom njenih članova, pripadnika HSS-a čitaonica je početkom godine 1941. obnovila svoj rad pod nazivom Hrvatska narodna čitaonica, djelujući sve do godine 1943, kada je talijanski okupator sasvim onemogućio njen rad, zaključivši kako se ona sve više pretvara u ilegalni punkt novljanskih antifašista. Uz Narodnu čitaonicu u Novom je 1937. bila utemeljena i čitaonica “Seljačke sloge”, koja je djelovala sve do početka godine 1941, kada se ista uključila u sastav potpuno kroatizirane Hrvatske narodne čitaonice Novi. Danas je novljanska Narodna čitaonica reprezentativna i stožerna novljanska kulturna institucija najrezonantnije i šire hrvatske reputacije, u kojoj se tijekom cijele godine priređuju likovne izložbe, promocije knjiga i druge najrazličitije kulturne priredbe, na kojima nastupaju slikari, kipari, pisci i drugi umjetnici iz cijele Hrvatske, pogotovo tijekom ljetnih sezona, kada su posjetitelji mnogobrojniji i zahtjevniji. Istodobno čitaonicu koriste na tisuće njenih članova i turista, što posuđuju knjige iz beletristike u prvom redu; ali i iz drugih oblasti, a čiji fundus sačinjava više od petnaest tisuća knjiga. Novljanska čitaonica je gotovo i jedini novljanski izdavač, odnosno poticatelj izdavačkih poduhvata u Novom, a sama je dosad objelodanila tri kapitalne knjige o Novom, o njegovoj povijesti, kulturnoj baštini i o drugim aktualnim novljanskim temama.

Prof.dr. Dragomir Babić,
Fotomonografija Novi Vinodolski,
Tipograf, Rijeka 1995.

DOKUMENTI:
Trg I.Mažuranića (jpg; 63224Byte)
Povelja Matije Korvina (jpg; 29388Byte)
Ivan Mažuranić (jpg; 119320Byte)
Osnovna škola (jpg; 72143Byte)
Stari trg (jpg; 9019Byte)