Naselje Sibinj nalazi se na istočnoj granici Krmpota, bliže Senju, nego Novom. Smješteno je u uvali do 2 km udaljenosti od mora, na nadmorskoj visini od 250 m. Uz cestu koja vodi do obale nalazi se mala crkvica Sv.Ilije.

Razvoj i uređenje područja Grada Novi Vinodolski ne može se odvojiti od skrbi za očuvanje njegovog povijesnog i kulturnog identiteta. Kao nekadašnje sjedište plemićke obitelji Frankopana, Novi je integralni dio povijesnoga Vinodola i njegovo nekadašnje upravno središte, te je baštinik srednjovjekovnoga hrvatskog kulturnog sloja i glagoljaške civilizacije. Osim toga, arheološka baština nosi tragove bogatog prethistorijskog, antičkog i ranosrednjovjekovnog života ovog područja. Za najraniju naseljenost ovog područja nema materijalnih dokaza jer nisu provedena istraživanja – na području npr. špilje Peć na Zagori (pod novljanskom Kalvarijom); koja je vjerojatno bila sklonište paleolitskog čovjeka. Najstariji prethistorijski nalaz je iz enolita s područja Krmpota (dvosjekla sjekira nađena 1952.);, a iz prethistorijskog su razdoblja i Velika gradina na Velom Ospu iznad Novog Vinodolskog i manja na Kalvariji u gradu. Njihovi su graditelji ilirska plemena Japodi i Liburni što su nastavali ovo područje sve do dolaska Rimljana početkom nove ere. Još od prethistorije Vinodolom prolazi najkraći put paralelan sa obalom, od kojeg su se odvajale poprečne ceste spajajući obalu sa zaleđem. Taj važni prometni pravac pratio je sustav lančano povezanih prethistorijskih gradina, nastalih do kraja brončanog doba i kasnije. Na trasi ovih prometnica je i antička cesta Tarsatica – Senia, uz koju je sagrađena kasnorimska utvrda Lopar u Novome. Postojanje ranosrednjovjekovnih nalaza uz antičke govori o kontinuitetu naseljenosti i u doba slavenskih prodora i doseljenja Hrvata. U srednjem se vijeku spominje hrvatska župa Vallis Vinaria ili Valdevino (ime govori da se vinova loza uzgajala još u rimsko doba);, do 12. st. pripada Krčkoj biskupiji, a od tada Splitskoj, do Splitskoga crkvenog sabora 1185. kada potpada pod Senjsku biskupiju. Godine 1225. kralj Andrija II daruje Vinodol knezovima Krčkim i Modruškim Frankopanima. Ključna godina za povijest ovoga kraja je 1288. kada je zabilježeno hrvatsko običajno pravo, te je postalo pisani zakon. Vinodolski su zakon sastavili knez i predstavnici vinodolskih kotara (Novoga, Ledenica, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika); u Frankopanskoj utvrdi (gradu); u Novome. To je ujedno sigurna potvrda srednjovjekovnog postojanja, odnosno kontinuiteta spomenutih naselja. Zbog slabljenja moći Frankopana, Vinodol je 1449. podijeljen, a s okolicom dolazi pod vlast Frankopana Tržačkih. Prekretnica u razvitku cijeloga područja nastupa nakon bitke na Krbavskom polju (1493.); kada počinju višestoljetne borbe protiv Turaka. Ledenička se utvrda obnavlja i postaje ključna za obranu Vinodola. Sela od Ledenica do Senja bivaju napuštena, a ponovno ih naseljavaju Vlasi Krmpoćani iz Dalmatinske Zagore poslije austroturskog rata 1606. i u drugom valu poslije 1627. Oni osnivaju Zagon, Bater i okolna sela, te daju ime cijelom području Krmpota. Sa sobom donose običaje i gospodarstvo dinarskog kulturnog sloja. Dijelom su očuvani u etnološkoj baštini ovoga kraja, osobito u nošnji i narodnim pjesmama što su utjecale i na kulturnu tradiciju grada Novoga. Propašću Frankopana u 17. st. njihova imanja vodi austrijska kruna preko svoje Komore. Podaci o životu naselja u 19.st. pokazuju da su većinom zadržala ruralni način života, baziran na stočarstvu i skromnom poljodjelstvu. Vinogradarstvo u okolici Novoga propalo je u to vrijeme kao i u cijelom Vinodolu. Grad se razvija kao trgovačko i obrtničko mjesto (luka, promet drvetom i sl.);, a od kraja 19.st. i kao turističko središte.