Novosti

Kulturni život u Novom Vinodolskom krajem 19. i početkom 20. stoljeća pa sve tamo do početka Drugog svjetskog rata bio je veoma intenzivan i raznolik. Novi je inače poznat po svojoj brojnoj i znatiželjnoj publici, što se zanima za kulturne priredbe, čime se baš ne mogu podičiti i tzv. razvikaniji jadranski i drugi kulturni centri, pa čak i oni tzv. metropolitni. To je uočljivo i tijekom tzv. mrtve sezone u jeseni i zimi, a najviše dakako tijekom ljeta, kada se u Novom održavaju najrazličitije kulturne priredbe, počam od onih zabavno-karnevalsko-folklornih pa sve do onih najserioznijih, što mogu privući i najrafiniranije kulturne konzumente.

Kulturni život u Novom Vinodolskom

U Novom je još godine 1875. bilo utemeljeno pjevačko društvo “Mažuranić”, što se godine 1932. preimenovalo u “Stjenjak”. U njemu je još djelovalo tamburaško društvo “Lovor”, tamburaško društvo “Zvonimir”, limena glazba (1912) i đačko tamburaško i pjevačko društvo “Vinodol” (1923. ili 1925.), što je bilo osobito popularno u Novom zahvaljujući uspješnom radu njegove diletantske, kazališne družine, što je godinama najuzbudljivije zabavljalo i uveseljavalo stanovništvo Novog; koje je tada bilo jako sklono ovom zabavno-umjetničkom mediju, u trenutku kada osim njega u pustoši i tišini jesensko-zimske osame turističkog mjesta nije bila postojala nikakva druga mogućnost kulturnog zadovoljenja. U Novom su između dva svjetska rata često gostovali ondašnji prominentni kazališni, operni i baletni umjetnici iz Zagreba i Beograda, pošto je u Novom bila Glumačka vila na Ogulinskoj cesti, u kojoj su se oni odmarali. Za vrijeme ljetnih sezona oni su nastupali na terasi hotela “Lišanj” pred ondašnjom elitističkom novljanskom publikom, a to su između ostalih bili: Zinka Kunc-Milanov, Zlatko Baloković, Lovro pl. Matačić, Vjekoslav Afrić, Marijana Radev, Rudolf Hackl-Kukić, Viktor Starčić, Vika Podgorska, August Cilić, Ruža Cvjetičanin, Dubravko Dujšin, Branko Gavela, Nada Babić i toliki drugi umjetnici najviše umjetničke reputacije, povremeno čak i pojedinci i gostujuće kazališne ekipe iz Čehoslovačke i Mađarske. U Novome je godine 1925. zahvaljujući entuzijazmu Rudolfa Paškvana radio kinematograf u salonu novljanske obitelji Antak, nastavivši poslije jednogodišnjeg prekida, rad od godine 1928. do godine 1934, u dvorištu Novljanke Zore Piškulić-Arbičinke. Večernji zabavni život u Novom u međuratnom razdoblju (1918-1941) bio je doista živopisan i bogat, na svoj način i prema onovremenskim kriterijima skoro monden. Plesne i druge zabave održavale su se na terasama hotela “Lišanj”, “Kleka”, kavane iznad novljanske plaže, restauracije “Malvić”, vile “Nade” i na terasama tadašnjih novljanskih gostionica, posebno “Vinodola” na novljanskom korzu, kao i na terasi najstarijeg novljanskog hotela “San Marino”, u čijem staklenom paviljonu je svojedobno bila kockarnica, čiji su prvi klijenti bili bogati predstavnici ondašnje ruske carističke emigracije, što su iz Senja u Novi dolazili u kočijama. Cesti gost Novoga bio je poznati magioničar Sven-gali, a povremeno tijekom cijele godine gostovale su u Novom i ruske kozačke grupe, što su uz ostale zabavne točke izvodile na novljanskom nogometnom igralištu na Melu razne šokantne i uzbudljive ekshibicije na trkaćim konjima. U Novome je bio osobito popularan sastav Koči Kalmana, unutar kojeg je poslije završetka Drugog svjetskog rata u kavani iznad novljanske plaže više godina pjevao i poznati pjevač zabavne glazbe Ivo Robić. Novljanska putnička obala tijekom ljetnih turističkih sezona pružala je poseban rivijerski ugođaj, pošto su svakodnevno uplovljavali u nju manji i veći putnički brodovi, do sedam putničkih pruga, uključujući i noćne promenadne vožnje. Nerijetko su u ljetnom razdoblju Novi posjećivali i ratni brodovi ondašnje Kraljevske ratne mornarice, uklapajući se u turističko-mondeni kontekst Novog, koji je doista bio neprijeporan. U novije vrijeme pojam kulturno-zabavnog Novog je dakako uz druge novljanske kulturne aktere, Kulturno umjetničko društvo “Ilija Dorčić” što je utemeljeno godine 1951, a čiji je prvi predsjednik bio Juraj Potočnjak. Ono do dana današnjeg neprekidno, uporno i najuspješnije njeguje kult novljanskog narodnog folklornog stvaralaštva na najambicioznijim razinama, posebno promicanja novljanske narodne ženske i muške narodne nošnje, dobivši za to mnoga priznanja i nagrade u zemlji i inozemstvu.

Rani razvoj turizma u Novom tamo još u drugoj polovici 19. stoljeća nije uopće slučajan, budući da se je on počeo iskazivati u uvjetima djelotvornog uprisutnjenja kulturnog ozračja Novoga; što je rezultiralo visokim nivoom turističke kulture i sadržajnim kulturno-zabavnim životom; pogotovo u razdoblju između dva svjetska rata, kada je Novi zbilja bio mondeno turističko ljetovalište srednjoeuropskih određenja na razini ondašnjih najekskluzivnijih hrvatskih, jadranskih turističkih središta. Novi je čak po koječemu bio čak ispred njih, što najbolje i najuvjerljivije potvrđuje i danas određeni visok nivo turističke kulture u Novom, što je nedvojbeni šarm što nekim današnjim novoizgrađenim turističkim središtima toliko nedostaje, što dakako ne može promaknuti oku dobrog poznavatelja ambicioznih zahtjevnosti modernog turizma. Kulturni image Novoga svrstava ga među najperspektivnije prostore Hrvatskog primorja na planu turizma, pošto u Novom postoje skoro sve pretpostavke za ovaj oblik njegove identifikacije i za ostvarenje jedne sretne sinteze kulture i turizma, na čemu se danas opravdano toliko inzistira. Uostalom, nemoguće je govoriti o kulturi u Novom Vinodolskom; ukoliko se ne uzme u obzir njegov bogati i polivalentni turistički razvoj,   što   je  uz   ozračenje  novljanske  kulturne baštine, jedan od najbitnijih anticipatora njegove kulturne identifikacije.

Športski život grada

Športski, relativno raznoznačni život u Novom seže u prošlost Novoga, još u prva desetljeća 20. stoljeća. U Novom je veoma rano bila omiljena gimnastika, prema kojoj je ondašnja novljanska mladež gajila upravo euforijsko raspoloženje. Na raznim nastupima i sletovima Novljani su postizavali zavidne rezultate u gimnastici, u okviru Jugosokola, Hrvatskog sokola i Hrvatskog junaka. U Novom je godine 1925. utemeljen Novljanski građanski športski klub (popularno nazivan NGSK), naravno nogometna sekcija, kada je bilo izrađeno i malo nogometno igralište, što se godine 1931. proširilo na Melu, a godine 1934/35. potpuno preuredilo i sačinilo u propisnim dimenzijama. Godine 1932. utemeljena je juniorska momčad NGŠK-a “Poskok”. Neko vrijeme, tj. pred početak Drugog svjetskog rata, postojao je u Novom i nogometni klub “Vinodol”. Poslije završetka Drugog svjetskog rata, godine 1945. utemeljen je u Novom de facto novi nogometni klub “Vinodol”, koji unatoč povremenim krizama djeluje vrlo uspješno do dana današnjega, okupljajući oko sebe sve ljubitelje nogometa u Novom. Novo nogometno igralište, poslije višegodišnjeg korištenja prostora na Dolcu ispred zgrade Osnovne škole “Ivan Mažuranić”, sačinjeno je nedavno na Krasi, čime su stvoreni potrebiti preduvjeti za daljnji uspješni rad nogometnog kluba “Vinodol”. Tijekom posljednjih desetljeća djeluju u Novom doista podosta uspješni i dobro organizirani športski klubovi košarkaša i drugih športova, kao što je u razdoblju od godine 1930. do godine 1940. bio veoma uspješan rad novljanskih vaterpolista i plivača, što su tijekom ljetnih turističkih sezona nastupali na otvorenom moru pred nekadašnjim novljanskim gradskim drvenim kupalištem, oduševljavajući pri tom brojne domaće i strane turiste ondašnje elitističke turističke klijentele jedriličarstvo se u Novom počelo razvijati još krajem 19. stoljeća, kada su se njime, isključivo za svoj osobni užitak, bavili obični domaći ljudi, Novljani na svojim barkama s najjednostavnijim jedrima. Jedriličarsko-brodarsko društvo “Burin” utemeljeno je u Novom godine 1952. obnovivši svoj rad godine 1982. pod nazivom “Jedriličarsko društvo-Yacht club “Burin” Novi Vinodolski”, koje i danas djeluje sa 30-40 aktivnih jedriličara, uglavnom mladih entuzijastičkih aktivista. Ono je dosad osvojilo više od sto pokala i raznih nagrada na regatama, od kojih su najznačajnije: državni prvaci 1989, 1988-90 i 1993, sve u klasi “krstaša” i Sportaši općine Crikvenic a godine 1987-89. Novome su pripale i dvije Plave vrpce “Vjesnika”, prva: kapetanu duge plovidbe Miljenicu Žaniću godine 1977. i druga: zajedno Lučkoj ispostavi Novi i ribarima Klenovice godine 1982. Kapetan Miljenko Žanić je i pobjednik regate “Austria cup 95”. Novi Vinodolski je na određeni način i jedan od pionira razvoja tenisa u Hrvatskom primorju, pa i na hrvatskom Jadranu. Samo relativno manjem broju ljubitelja ovog športa je poznato, da je u Novom tenis-igralište sačinjeno još godine 1926. (ispred vile “Pavelić” i “Vere”) i da su na njemu igrali ondašnji najbolji i najpopularniji tenisači Punče, Mitić i Palada, što je magnetno privlačilo i okupljalo ondašnju bogatu, pa i na određeni način snobovsku turističku klijentelu, što je bila počela masovnije navraćati u Novi.

Narodni običaji

Jedan evidentni, doista krajnje markantni vid kulturnog identiteta Novog Vinodolskog su njegovi narodni običaji, odnosno elementarni, snažni, gotovo žestoki kult novljanske narodne tradicije uopće, što je čvrsto ukotvljen i sačuvan u Novom Vinodolskom, unatoč mnogim destruktivnim elementima i tendencijama otuđene tehnicističke današnjice. Najkonkretniji novljanski folklorni naboji srašteni su u Novom srećom uz mesopust-karneval, što onda ad hoc stvara neobične simbiozne projekcije plebejske i moderne zabavne manigestacije, tako da turistički namjernik, stranac, što dođe u Novi, može u novije vrijeme i usred ljetnog mediteranskog štimunga doživjeti u određenom reduciranom, ali i u krajnje zanimljivom obliku pravu eksploziju spontane folklorne ekstaze, doduše djelomično i u pomalo banaliziranom turističko-ugostiteljskom retušu. Novljansko narodno stvaralaštvo u cjelini i u pojedinostima razložno impresionira i svojim sadržajima i svojim rezonantnim porukama.

Ono se isključivo, najviše temelji na novljanskoj narodnoj junačkoj, epskoj pjesmi, koja je spiritus movens svih njegovih posebnih precizacija. Novljanske pak narodne lirske pjesme posjeduju u svome biću tolike lirične naboje, što aktiviraju u novljanskom puku sve senzore novljanske elementarnosti i ponosnosti. Novljanske narodne junačke pjesme svojevrsni su izvorni umjetnički rekapitularij sudbine novljanskih predaka, najstarijih novljanskih naraštaja, što su na nekadašnjem prostoru svojeg egzistiranja najslikovitije predočili svoj život, etiku, moral i ideale, a što i dan-danas na svoj, nebukvalan način ravnaju njihovim cjelokupnim ljudskim bićem, unutar kojeg ih toliko nadahnjuje njihovo hrvatstvo, slobodarstvo, junaštvo, poštenje, istinoljubivost i druge komponente njihova svjesnog mentalnog moralnog sklopa. To je možda najbolje i najreljefnije vidljivo u ushitnom, cijelim bićem angažiranom i dostojanstvenom predavanju Novljana svojim bogatim i raznolikim narodnim običajima, u dostojanstvenom i uznositom narodnom kolu naročito, kada ponosni i odabrani pjevači novljanskog narodnog kola, zvani “pivači”, originalni porteparolei svega onoga što je Novljane pokretalo stoljećima, demonstriraju i strastveno oglašavaju u svojem pjevanju patrijarhalne moralne kategorije, što njihovim pjevanjem postaju u određenom smislu kategorične didaktičke poruke, što ih oni s toliko sugestivnosti upućuju svima onima koji ih slušaju. Neki lijepi novljanski običaji poput vinčaca i salastva nažalost potpuno su iščezli poradi nametljive dominacije modernih zabavnih instrumentarija. Cjelokupno emocijsko i društveno biće svakog Novljana prosto zatreperi, kada se on prožme smislom poruka, što ih reaktualizira ovaj folklorni ritual. Novljansko narodno stvaralaštvo, pogotovo onda kada se ono manifestira zajedno s mesopustom-karnevalom dobije neku svoju posebnu dimenziju, iznuđujući iz plebejskog bića Novljana njihove najspontanije osjećajne naboje. Uživanje Novljana u njihovim folklornim ritualijama je zbilja totalno, prežestoko, sveobuhvatno, toliko elementarno, da ono u njih imade još uvijek prednost pred svim drugim, pa čak i pred onim, u tim trenucima, njihovim najosobnijim i najozbiljnijim životnim preokupacijama i obvezama. Koliko je to novljansko folklorno zadovoljenje u svim autohtonim Novljanima dominantno, proizašlo iz najdubljih dubina njihova cjelokupnog ljudskog bića, možda na najzanimljiviji način ilustrira i činjenica, da je u jednoj ili možda čak u više prilika kolovođa ovog prekrasnog i uznosi-tog novljanskog narodnog kola bio i sam pjesnik i ban pučanin Ivan Mažuranić, nadahnut nedvojbeno snagom te hrvatske, rodoljubive, zavičajne i etične novljanske identifikacijske prožetosti.

Poznati hrvatski književnik August Šenoa bio je veoma impresioniran mentalitetom Novljana i identifikacijom njihova ljudskog bića, posebno njihova samosvjesnog i nenametljivog hrvatstva, što ga je bio na posredan način prepoznao u mažuranićevskoj pjesničkoj verziji, posebno u genijalnoj epskoj pjesmi “Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića. Stoga uopće nije čudno, što je August Šenoa godine 1874, samo poslije jednog dana boravka u Novom Vinodolskom zaključio “da su svi Novljani nekakvi čudni ljudi, nose glavu visoko, ponosito, gotovo biš mislio kao da preziru cijeli svijet. I u karakteru Novljana ima prema tom držanju nešta ponosita, odmjerena, otresita…” Ni bolji ni gori od drugih, Novljani doista osebujno i djelotvorno reprezentiraju simpatičnu posebnost svog ljudskog i hrvatskog bića, zahvaljujući i zasadama i ozračenjima neprijepornog hrvatskog kulturnog identiteta Novog Vinodolskog i visokoj kulturno-civilizacijskoj razini življenja Novljana, kao i njihovim nemalim doprinosima hrvatskoj znanosti, kulturi, politici, umjetnosti i književnosti. To i jest osnovni razlog, što kultura u Novom Vinodolskom nije nikad bila niti je to i danas neka puka, knjiška kulturološka kategorija, nego spontana i svjesna oduhovljenost, zavidni kulturni image, što Novljane, one autohtone ali i one kasnije rođene u njemu pridošlice čini sadržajnijim i punijim, evidentno kulturnim i civiliziranim. Svatko tko u bilo kojoj prilici dođe u Novi Vinodolski prije ili kasnije, u ovom ili u onom obliku neizbježno osjeti to najneposrednije, najodređenije i najkonkretnije.

Sadržajna prošlost – djelotvorna sadašnjost

Danas Novi Vinodolski i njegova okolica (Povile, Klenovica, Smokvica, Sibinj, Krmpote, Ledenice i Zagone)   u   sklopu    svog   nadahnutog   sveopćeg mogućeg razvoja, koračaju samosvjesno prema svojoj boljoj i ljepšoj budućnosti. Sadržajna prošlost razložno ih motivira prema djelotvornoj sadašnjosti i budućnosti. Turizam je zacijelo najbolja i najizazovnija šansa cjelokupnog novljanskog prostora, posebice Novljanske rivijere. Još uvijek neizgrađeni reprezentativni hotel na Glavičici, ekskluzivni restoran na otočiću “San Marino” i privlačna marina u novljanskoj luci čekaju investitore i skoro je pravo čudo, što se do sada nisu pojavili investitori, bilo domaći bilo inozemni. Izgradnjom ovih kapitalnih objekata Novi bi zaista izmijenio svoj ugled i značio daleko   više,   nego   što   to   znači   danas,   unatoč sadašnjoj brojnoj turističkoj klijenteli, što sa toliko nadahnutog htijenja inklinira Novom Vinodolskom. Odluka Hrvatskog sabora godine 1992. da se Novome vrati status općine i grada oslobađa Novi svake paternalističke brige raznih njemu nenaklonjenih lokalpatriota s bilo koje strane i pretvara ga objektivno u neprijeporno hrvatsko urbano središte i hrvatsko ljetovalište zbilja najperspektivnije budućnosti. Kulturni identitet Novog Vinodolskog, u ovom i u svakom drugom kontekstu, dragocjeni je i motivacijski instrumentarij unapređivanja općine i grada Novog Vinodolskog na svim područjima njegova budućeg razvoja.

                                               Prof.dr. Dragomir Babić,
                                               Fotomonografija Novi Vinodolski,
                                               Tipograf, Rijeka 1995.

DOKUMENTI:
KUD Ilija Dorčić (jpg; 106693Byte)
Sport (jpg; 104528Byte)
Kolo (jpg; 122756Byte)

Novije vrijeme, tj. kraj 19. i početkom 20. stoljeća, na novljanskom području dalo je izazovan impuls arhitekturi na građevinama u Novom Vinodolskom, posebice tijekom svojevrsne turističke ekspanzije između dva svjetska rata.

Graditeljstvo

Arhitekt Ignac Fischer izgradio je u Novom godine 1923. novi i prekrasni hotel “Lišanj”. U novljanskim predjelima “Lukavice” naročito, a dijelom i u “Pod sveti Mikulj” upadaju u oči svakom posjetitelju Novog na desetine vila i pansiona, što u stilu historicizma i secesije u parkovima obraslim mediteranskim zelenilom oplemenjuju, inače od prirode toliko prekrasan i fascinantan, novljanski pejzaž. To dakako na svoj način vrijedi i za brojne nastambe najrazličitijih određenja, posebno kojekakve vikendice, dopadljive i neukusne, što su na prostoru Novog Vinodolskog izgrađene poslije završetka Drugog svjetskog rata, a što su toliko zamjetljive po svojim arhitektonskim rješenjima, istina nerijetko u funkciji nekakvog agresivnog i krajnje pragmatičnog funkcionalizma. U najnovije pak vrijeme, pred nekoliko godina, izgrađen je u Novom u središtu grada Opskrbni centar prema projektu arhitekta Darka Turata (1935), što privlači osobitu pažnju svojom oduhovljenom i najneposrednijom funkcionalnošću i svrstava Novi Vinodolski među one primorske gradove što uspješno njeguju kult spretne sinteze zavičajnog i funkcionalnog, što je jako važno i zahtjevno u vremenima tolikih arhitektonskih neukusa, pa i najbukvalnijih arhitektonskih promašaja. Nova autobusna postaja u Novom, također prema projektu arhitekta Darka Turata značajan je doprinos funkcionalizaciji središnjeg novljanskog prostora, što je bitno za jedan grad poput Novog Vinodolskog, koji je poslije gubitka statusa općine od godine 1962. bio objektivno veoma nazadovao na planu infrastrukturne dimenzije.

Kulturni identitet Novog Vinodolskog

Kulturni identitet Novog Vinodolskog na planu risane riječi je evidentan i djelotvoran, što se manifestiralo još u davnim vremenima. Nekoliko glagolskih natpisa nastala su u Novom već u 12. stoljeću, od kojih je najznačajniji Vinodolski zakon iz godine 1288., što se može smatrati i koji doista jest, jedan od najznačajnijih hrvatskih kulturnih spomenika najpolivalentnije krajnje afirmativno vrijednosne hrvatske nacionalne stečevine. Novi Vinodolski je stoljećima bio značajno žarište hrvatske glagoljaške pismenosti i književnosti, iznjedrivši iz svojih redova više od šezdesetak svećenika glagoljaša, tih žilavih i samozatajnih boraca za hrvatsku narodnu riječ hrvatski nacionalni identitet pred agresivnom tuđinskom porobljivačkom nasrtljivošću.
Knjige što su napisane na glagoljici u Novom Vinodolskom još su: Prvi novljanski brevijar (1459), Novljanski misal 1474), Isprava notara Filipa Pilušinovića (1475). drugi novljanski brevijar (1495) i Vinodolski zbornik iz 15. stoljeća. U 16. stoljeću nastalo je u Novom još niz brevijara, inkunabula i drugih crkvenih knjiga i tekstova, a i danas u nekim novljanskim kućama na još dosta inkunabula i drugih knjiga crkvene namjene, pisanih glagoljicom, što najbolje potvrđuje imanentnu upotrebnost ove vrste glagoljaške pismenosti. U novije pak vrijeme, zahvaljujući djelatnostima novljanske Narodne čitaonice prosvjetiteljska, rodoljubiva, beletristička i svaka druga knjiga, što ju ona posjedovala, bila je pristupačna svakom Novljaninu, koji je želio da se njome obrazuje i širi svoje duhovne horizonte. Kačićev “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” mogao se pronaći skoro u svakoj novljanskoj obitelji, što je jedan od dokaza, kako je novljansko slobodarstvo i hrvatstvo bilo stalni poticajni instrumentarij u svijesti svakoga iole obrazovanog i ambicioznog Novljanina.

Niz istaknutih Novljana potvrdio se najdjelotvornije u kontekstu hrvatske književnosti, umjetnosti, kulture, znanosti i politike

Niz istaknutih Novljana potvrdio se najdjelotvornije u kontekstu hrvatske književnosti, umjetnosti, kulture, znanosti i politike, ostavivši za sobom u svijesti mnogih Hrvata najznačajnije tragove svojih kreativnih i dalekovidnih nadahnuća i poruka, što su dobrim dijelom aktualne i u našim danima. Među svima njima naročito mjesto zauzimaju slavni hrvatski novljanski književnici, kao što su to: filolog i književnik Antun Mažuranić (1805-1888), autor genijalne epske pjesme “Smrt Smail-age Čengića” i ban pučanin i utemeljitelj moderne hrvatske države Ivan Mažuranić (1814-1890), autor putopisa “Pogled u Bosnu” Matija Mažuranić (1817-1895), pjesnik, kritičar, novelista i putopisac Vladimir Fran Mažuranić (1859-1928), pravni pisac i predsjednik JAZU Vladimir Mažurane (1845-1928), književnica Ivana Brlić Mažuranić (1874-1938) utemeljitelj novljanske Narodne čitaonice kanonik Josip Mažuranić (1811-1879), kulturni djelatnik Ivan Vončina (1827-1885), biskup Ivan Kabalin (1716-1782), biskup Ivan Ježić (1788-1833), političar i publicista Franko Potočnjak (1862-1932), kulturni djelatnik Maks Potočnjak (1862-1914), javni djelatnik Bogoslav Mažuranić (1865-1918), javni djelatnik Milutin Mažuranić (1878-1957), arhitekt Vladimir Potočnjak Valođa (1904-1952), akademska slikarica Zdenka Pexidr-Srića (1886-1972), utemeljitelj Narodnog muzeja i galerije u Novom Vinodolskom Juraj Potočnjak (1894-1964), akademska slikarica Vera Nikolić (1886-1972) i kardiovaskularni kirurg Josip Sokolić-Šarac (1930), što je u Kliničkom bolničkom centru “Rebro” u Zagrebu na čelu svoga tima prvi put uspješno transplantirao ljudsko srce na području Hrvatske, odnosno na području nekadašnje Jugoslavije. Novi Vinodolski je dao još niz istaknutih ljudi najrazličitijih određenja, kao i onih što i danas djeluju, a koji su postigli i nadalje postižu zavidne rezultate u svojim strukama, no nisu vezani za novljanske teme. Danas su najneposrednije angažirani na identificiranju i proučavanju novljanske kulturne tematike u prvom redu, a o kojima će vrijednosni sud dakako dati konačnije vrijeme: književnik David Kabalin Vinodolski (1918), slikar Vlado Potočnjak (1924), kulturni djelatnik Davorin Ježić (1919), turizmolog i kulturni djelatnik Srećko Kabalin (1923), književni povjesničar i književni kritičar Dragomir Babić (1931), akademski slikar Ivan Balažević (1949) i novinar i publicist Franjo Deranja

(1947). Novljani Tomislav Karlović-Krš (1935-1987). Amalija Zoričić (1954) i Miljenko Žanić (1948) uspjeli su, od tolikih Novljana što se identificiraju pjesničkom, književnom riječju, objelodaniti svoje knjige, u kojima dodiruju i tipične novljanske teme.

O Novom Vinodolskom, o njegovom kulturnom realitetu ili o književnom radu hrvatskih književnika Mažuranića, što su rodom iz Novog pisali su o ovom ili onom obliku između ostalih: Dragutin Hire, Đuro Sabo, Dragutin Franić, Julije Kempf, Viktor Cerić, Broza Brozović, August Šenoa, Aleksandar Belić, Antun Barac, Lujo Marketić, Milan Moguš, Vanda Ekl, Petar Strčić, Vinko Antić, Ivo Frangeš, Milorad Živančević, Dragutin Pavličević, Fran Mikuličić, Vatroslav Jagić, Radoslav Lopašić, Maks Potočnjak, Rudolf Malić, Vladimir Dobrić, Ive Jeličić, Fran Violić, Davorin Ježić, Srećko Kabalin, Dragomir Babić, Franjo Deranja, Ivanka Pavlić i još mnogo njih. Nedvojbeno je da je najkompetentniji poznavalelj novljanske povijesti i prošlosti još uvijek Emilij Laszovvski, na čije se sudove i dokumentarij o Novom Vinodolskom pozivaju manje-više svi današnji interpreti novljanskog povijesnog i kulturnog identiteta Radmila Matejčić je pak u novije vrijeme obradila niz značajnih i zanimljivih tema iz kulturne povijesti, odnosno iz bogate kulturne baštine grada Novog Vinodolskog, kao i okolnih naselja Vinodola. Nedostatak potpunije bibliografije i kronologije o Novom Vinodolskom još uvijek otežava preciznije, sustavnije, analitičnije, kompetentnije i znanstvenije identificiranje polivalentnog impresivnog fenomena Novog Vinodolskog u svim njegovim aspektima. Naročitu pak povezanost sa Novim iskazao je poznati hrvatski slikar, grafičar i marinist Menci Klement Crnčić (1865-1930), koji je u Novom imao i svoju vilu i atelje u njoj, slikajući niz godina pejzažne sadržaje i senzacije grada i okolice Novog Vinodolskog. Slavni hrvatski kipar Ivan Meštrović, koji je bio veoma impresioniran pjesnikom Ivanom Mažuranićem svojedobno se bio ponudio da sačini njegovo poprsje, no u toj nakani bio je onemogućen od strane političkih aparatčika dnevno-političke konotacije u bivšoj Jugoslaviji. Književnik Miroslav Krleža rado je posjećivao Novi Vinodolski, odsjedajući u novljanskoj vili “Gomez”. Slavna operna pjevačica Zinka Kunc-Milanov okvalificirala je grad Novi Vinodolski svojim “drugim, alternativnim zavičajem”.

Školstvo

Osnovna škola Novi Vinodolski, danas Osnovna škola “Ivan Mažuranić” Novi Vinodolski odigrala je značajnu ulogu u prosvjetno-kulturnoj identifikaciji grada i okolice Novog, posebno poradi toga što je ona vrlo učinkovito anticipirala najhitnije pretpostavke za toliko višeznačno hrvatsko nacionalno i kulturno identificiranje Novog Vinodolskog. Ona je bila jedna od prvih osnovnih škola u ondašnjoj građanskoj Hrvatskoj, utemeljena još davne godine 1786. Osnovne škole u okolici Novog utemeljene su: u Ledenicama godine 1869. u Krmpotama godine 1873, u Donjim Zagonima godine 1920, u Povilama godine 1921, u Klenovici godine 1928, u Krmpotskoj Luki godine 1929, u Mataija Dragi godine 1933. i u Trbotinju godine 1936. Poradi nedostatka potrebnog broja djece za postojanje određene škole, danas djeluje samo Osnovna škola “Ivan Mažuranić” u Novom Vinodolskom, pošto su sve preostale škole prestale s radom, odnosno posljednja od njih prestala je s radom godine 1973.

Godine 1921. utemeljena je u Novom Viša pučka škola, koja godine 1927. dobiva naziv Građanska škola. Današnja Osnovna škola “Ivan Mažuranić” baštinik je plodonosnih školničko-pedagoško-kulturnih tradicija osnovne škole u Novom i Građanske škole u Novom, što je godine 1945. bila dobila naziv Niža gimnazija u Novom Vinodolskom. Zanimljivo je da je ova nekadašnja Građanska škola, dakako i uz Osnovnu školu u Novom, što je tada imala četiri razreda, veoma mnogo značila u oblikovanju zavidne kulturne i civilizacijske razine mnogih Novljana i u svestranom unapređivanju kulturnog života grada Novoga, što postojano predstavlja njegovu bitnu identifikacijsku komponentu. Izvrsni nastavni kadar, kao i djelotvorna nastavna tehnologija i krajnje znalačko podastiranje znanja učenicima učinilo je ovu novljansku Građansku školu između dva svjetska rata takvom, da se ona tada mogla mjeriti s najboljim školama njezina ranga, pa i s ondašnja prva četiri razreda inače izvrsnih osmorazrednih realnih gimnazija. Dosta Novljana, tj. njenih učenika nastavljalo je svoje školovanje sustavom diferencijalnih ispita, što su ih morali polagati, kako bi mogli nastaviti školovanje u gimnaziji, pošto se u pravilu samo poslije završene gimnazije moglo upisati na više škole i sveučilište. Svi su oni bili prepuni zahvalnosti ovim novljanskim školama, što su im dale tako solidno temeljno znanje za kasnije studiranje. Ove novljanske škole, naročito novljanska Građanska škola posredno je u mnogome utjecala na gajenje kulta škole, znanosti, kulture i intelektualaca u Novom, što se najreljefnije manifestiralo u činjenici, da je Novi u odnosu na broj svojih stanovnika imao tada, tj. između dva svjetska rata najveći broj intelektualaca u Vinodolu, a objektivno i u cijelom Hrvatskom primorju, posebice učitelja i nastavnika, i to više od dvadesetak njih, što su se evidentno istakli u pedagoško-kulturološkom radu bilo u samom Novom Vinodolskom bilo u mjestima gdje su još službovali, poput Regine Sokolić, Ladislava Dorčića, Anđelka Radetića, Ivana Sokolića-Kozarća, Jose Sokolića-Ko-zarića, Jurja Potočnjaka, Ivana Potočnjaka-Kukuća, Safke Sokolić, Izabele Ježić, Karmenke Butorac, Miče Kargačin i drugih, kao što su opet sa druge strane mnogo pridonijeli afirmaciji ovih novljanskih škola oni nastavnici što su došli u Novi službovati na njima poput Stanislava Harapina, Vilme Potočnjak, Danice Dasović-Dominez, Pavla Benjaka i drugih. Iz Novoga je poteklo još dosta stručnjaka raznih profila iz redova humanističke i fundamentalne, naročito tehničke inteligencije, što su poslije završetka svoga školovanja obavljali visoke i odgovorne dužnosti u ondašnjoj državnoj upravi i industriji. Nije nezanimljivo zamijetiti, kako je većina tih novljanskih đaka i studenata potjecala iz siromašnijih novljanskih obitelji, no koji su po rezultatima što su ih postigli tijekom svog školovanja i u svojim strukama bili gotovo zadivljujući, osvjedočeno uspješni. Godine 1927. utemeljena je u Novom i Domaćinska škola, što su je polazile djevojke iz cijelog Hrvatskog primorja, a u kojoj se učilo i domaćinstvo s krojenjem. Nova zgrada za Domaćinsku školu počela se graditi godine 1935. a završena je godine 1941., kada je ista prestala s radom. U Novom je od godine 1947. do godine 1949. djelovala i Srednja poljoprivredna škola.

Uobličavanje kulturnog središta

Novi Vinodolski se zahvaljujući ozračenjima i konkretizacijama svoje kulturne i civilizacijske tradicije tijekom stoljeća uobličavao postepeno, brže ili sporije kao urbano središte s nizom njegovih atribucija, od kojih su zacijelo možda najzamjetljivije one iz kasnijih razdoblja, dakako uz one najeklatantnije kulturne spomenike crkvenog i svjetovnog karaktera. U Novom se matične knjige krštenih počimaju voditi još godine 1650, a matične knjige vjenčanih godine 1874. Prvi oblik lučkog ureda utemeljen je u Novom godine 1850, prvi poštanski ured godine 1851, a carinska služba bila je uvedena u Novom već godine 1863. Prvi linijski putnički parobrodi počimaju pristajati u novljansku luku godine 1868, što je zamjetljiv dokaz kako se Novi relativno rano uklopio u sustav komuniciranja sa svijetom. U njemu je godine 1875. utemeljena ljekarna, godine 1884. dobio je vodovod, a godine 1932. puštena je u pogon električna centrala za uličnu i kućnu rasvjetu. Općina Novi izgradila je u Novom prvo javno drveno kupalište još godine 1886, a prvi hotel u Novom “San Marino” počeo se graditi godine 1897. Novljani su se odavno zahtjevnostima preživljavanja intenzivno bavili poljoprivredom, naročito vinogradarstvom i stočarstvom, zidarskim i klesarskim obrtom, istina, na razini najsiromašnijih najamnika, kao što su ubrzo morali doći u dodir s najudaljenijim zemljama poput SAD, Južne Amerike, Afrike, čak i Australije tjeskobnim odisejadama emigrantske sudbine krajem 19. i početkom 20. stoljeća, što ih je uz sve, pa i najstrašnije materijalne nedaće istodobno nužno činilo otvorenijim, svjetskim ljudima, što su protiv svoje volje morali dovoditi u pitanje zatvorenost, začahurenost patrijarhalnog idiličnog i neidiličnog života, kojim su bili skoro okovani. Novi je doista mnogo toga imao, i sloj pismenih crkvenih ljudi, i svoje patricije i druge imućnike, i brodovlasnike, i svoje velike jedrenjake čak, kao i manji broj veleposjednika i osrednje imućnih seljaka, a kasnije i svoje inteligente i političare, Mažuraniće, ali i ne samo njih. Posve je onda bilo logično da Novljani kao Hrvati, Slaveni i katolici prigrle kao neke amajlije i Kačićev “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” i molitvenike, kako bi ostali vjerni i dosljedni svom hrvatskom nacionalnom poslanstvu i katoličkom, kršćanskom opredjeljenju.

Glavna i najpoticajnija kulturna institucija u Novom Vinodolskom, što predstavlja pojam kulturnog Novog i stožer svih kulturnih djelatnost i u njemu je Narodna čitaonica Novi Vinodolski, jedna od najstarijih u Hrvatskoj, što ju je još davne godine 1845. utemeljio novljanski kanonik i istaknuli hrvatski rodoljub Josip Mažuranić, a koja je svojedobno odigrala značajnu ulogu u hrvatskom nacionalnom osvještavanju Novljana, u njihovoj postojanoj i nadahnutoj borbi protiv austrijskog, mađarskog i drugih imperijalizama, što su se obrušavale na ovaj segment hrvatskog prostora, na kojem je inače egzistiralo i živjelo od davnine, tj. stoljećima autohtono hrvatsko stanovništvo, što je onda razložno kasnije davalo tolike potvrde svoga hrvatstva. Istina ova čitaonica je postala u razdoblju između dva svjetska rata u Novom oštro retuširani fokus političkog života, odnosno političke borbe između ortodoksnih jugounitarista i Novljana naglašeno hrvatske orijentacije, HSS-ovaca, pošto je vodstvo ove čitaonice bilo egzaltirano jugounitarističko, nasuprot većini njenih članova, što se nije slagalo s njegovom politikom, što je rezultiralo njenim raspuštanjem godine 1939. Zaslugom njenih članova, pripadnika HSS-a čitaonica je početkom godine 1941. obnovila svoj rad pod nazivom Hrvatska narodna čitaonica, djelujući sve do godine 1943, kada je talijanski okupator sasvim onemogućio njen rad, zaključivši kako se ona sve više pretvara u ilegalni punkt novljanskih antifašista. Uz Narodnu čitaonicu u Novom je 1937. bila utemeljena i čitaonica “Seljačke sloge”, koja je djelovala sve do početka godine 1941, kada se ista uključila u sastav potpuno kroatizirane Hrvatske narodne čitaonice Novi. Danas je novljanska Narodna čitaonica reprezentativna i stožerna novljanska kulturna institucija najrezonantnije i šire hrvatske reputacije, u kojoj se tijekom cijele godine priređuju likovne izložbe, promocije knjiga i druge najrazličitije kulturne priredbe, na kojima nastupaju slikari, kipari, pisci i drugi umjetnici iz cijele Hrvatske, pogotovo tijekom ljetnih sezona, kada su posjetitelji mnogobrojniji i zahtjevniji. Istodobno čitaonicu koriste na tisuće njenih članova i turista, što posuđuju knjige iz beletristike u prvom redu; ali i iz drugih oblasti, a čiji fundus sačinjava više od petnaest tisuća knjiga. Novljanska čitaonica je gotovo i jedini novljanski izdavač, odnosno poticatelj izdavačkih poduhvata u Novom, a sama je dosad objelodanila tri kapitalne knjige o Novom, o njegovoj povijesti, kulturnoj baštini i o drugim aktualnim novljanskim temama.

Prof.dr. Dragomir Babić,
Fotomonografija Novi Vinodolski,
Tipograf, Rijeka 1995.

DOKUMENTI:
Trg I.Mažuranića (jpg; 63224Byte)
Povelja Matije Korvina (jpg; 29388Byte)
Ivan Mažuranić (jpg; 119320Byte)
Osnovna škola (jpg; 72143Byte)
Stari trg (jpg; 9019Byte)

Spomenici kulture su naše vrijedno kulturno dobro čije je uništavanje zakonom zabranjeno. Čuvajmo kulturnu baštinu za buduće generacije.
1.FRANKOPANSKI KAŠTEL
Izgrađen u  13. stoljeću u vrijeme vladavine knezova Krčkih – Frankopana.
U njemu je 6. siječnja 1288. godine napisan Vinodolski zakon- najstariji pravni spomenik na hrvatskom jeziku i glagoljici.
Nakon sloma Zrinskih i Frankopana 1670./71. godine zgrada propada. Dijelom je porušena i opljačkana.
Početkom 20. stoljeća  ostaci obnovljeni.
2. KULA TURNAC ili KVADRAC

1.THE CASTLE OF THE FRANCOPANS
Built in the 13 th century during the reign of the Krchko – Francopans. In the castle on 6 th January 1288 the Vinodol statute  – the oldest legal document in Croatian and Glagolithic script was written. After the fall of the Zrinski`s and Francopan`s 1670. / 71. the building became a ruin. It was partially destroyed and plundered. At the beginning of the 20 th century the remains were restored.

2. THE TOWER OR « THE QUADRATE»

3. ZVONIK
Izgrađen početkom 20. stoljeća (1909.-1912.) na mjestu crkvice Sv. Fabijana i Sebastijana koja je izgrađena 1496. godine za samo jedan dan kao zavjetna crkvica kada je u Novom vladala kuga. 1656. godine Frankopani su poklonili antependij, koji se čuva u Muzeju u Novom.
3. THE STEEPLE
Built at the beginning of the 20 th century (1909. – 1912.) on the area of the St Fabian and Sebastian`s church which was built in 1496 in one day as a promised church at the time of the plague in Novi. In 1656 the Francopan`s gave an antependij that is kept in the Novi museum.

4. ŽUPNA CRKVA SV. FILIPA I JAKOVA
Izgrađena u 14. stoljeću kao trobrodna bazilika. U 18. stoljeću dolazi do barokizacije crkve, a početkom 20. stoljeća preuređuje se pročelje u stilu historicizma. U svetištu uklesana godina 1520. arapskim, rimskim i glagoljskim brojevima. U njoj se nalazi grobnica modruškog biskupa  Krištafora, biskupa Ivana K. Caballinija, biskupa Ivana K. Ježića i kanonika Stjepana Mrzljaka.
4. THE PARISH CHURCH OF ST PHILIP AND JACOB
Built in the 14 th century as a threesided basilika . In the 18 th century the church was changed into the baroque style and at the  beginning of the 20 th century the forepart was decorated in the historicism style. In the sanctuary, the year 1520 was engraved in Arabic, Roman and Glagolithic numbers. In it is the tombstone of the modrushal bishop Christopher, bishop Ivan K. Caballini, bishop Ivan K. Jezic and the canon Stjepan Mrzljak

5. CRKVICA SV. MARINA
Izgrađena u 17.-18. st. na temeljima starijeg objekta, 1818. godine obnovljena. U temeljima pronađena ploča iz 4. stoljeća s natpisom u čast rimske carice Helene, koju je podigao namjesnik Dalmacije Flavius Julius Rufinus Sarmentius
5. ST MARIN`S CHURCH
Built in the 17th – 18th c. On the grounds of an older building . Restored in 1818. In the groundwork a plaque was found from the 4 th century with an inscription in honour of the Roman empress Helena, wich was erected by the vicar of Dalmatia Flavius Julius Rufinus Sarmentius.

6. CRKVA SV. TROJSTVA
jednobrodna gotička crkva izgrađena početkom 15. stoljeća. Oltar je dao napraviti modruški kanonik Antun Mažuranić, rođeni Novljanin (1687.-1757.)
6. THE CHURCH OF THE HOLY TRINITY
An unilateral gothic church built at the beginning of the 15 th century. The alter was done by the modrushal vicar Antun Mažuranić born in Novi (1687.-1757.)

7. LOPAR – LOPSICA
antička utvrda
Građena u 3. ili 4. stoljeću poslije Krista  za zaštitu rimske ceste. Koristili su je i Frankopani za stražu protiv turskih napada. 1598. godine je uništena za mletačkog napada pod komandom admirala Ivana Bemboa.
7. LOPAR – LOPSICA
An antique fortress
Built in the 3 rd or 4 th century AD for the protection of the Roman road. The Francopans used it as a guard against the Turkish raids. In 1598 it was destroyed during a Venetian attack under the command of the admiral Ivan Bemboa.

8. OSTACI PAVLINSKOG SAMOSTANA
U 15. stoljeću izgrađena je crkvica Blažene djevice Marije na Ospu i pavlinski samostan. Napušten je 1786. godine za reforme Josipa II i porušen početkom 20. stoljeća. Crkvica postoji do 1917. godine kada se ruši krov. Kapiteli iz crkve pohranjeni su u muzeju u Novom.
8. THE REMAINS OF THE PAVLINIAN MONASTERY
In the 15 th c. The church of the Blessed Virgin Mary on Osap and the pavlinian monastery were built. It was abandoned in 1786 during the reform of Josef II and destroyed at the beginning of the 20 th c . The church existed till 1917 when the roof colapsed. The capitals from the church are kept in the Novi museum

9. ŽUPNI DVOR – PREPOŽITURA
Biskupska rezidencija, manja kurija izgrađena oko 1775. godine. Nad ulazom u dvorište  se nalazi grb biskupa Kabalina.
9. THE PARISH YARD
The residence of the bishop, a little court built about 1775 the coat of arms of the bishop  Kabalin is above the entrance to the yard.

10.  BIŠKUPIJA – biskupska rezidencija
Izgrađena sredinom 15. stoljeća. U njoj je boravio biskup Krištafor koji je iz Modruša zajedno sa svojim klerom pobjegao pred Turcima pa  Novi postaje sjedište Modruške ili Krbavske biskupije. Bila je rezidencija svih modruških (krbavskih) biskupa. Obnovio ju je biskup Ivan Kr. Ježić (1779.-1833.).
10. BISHOPRIC – The bishop`s residence
Built in the middle of the 15 th c. Here the bishop Christopher stayed when he and his clergy ran from Modrusha away from the Turks, so Novi became the residence of the Modrusha or Krbavska bishopric. It was the residence of all of the  Modrusha ( Krbavska) bishops. It was restored by bishop Ivan K. Ježić (1779.-1833.)

11. KALVARIJA
TRINAEST KAPELA S GLAVNOM KAPELOM SVETOG KRIŽA, 1860. godina.
11. KALVARIJA
THIRTEEN CHAPELS WITH THE MAIN CHAPEL OF THE HOLY CROSS (1860)

12. CRKVICA SV. IVANA
na KRASI
12.  ST IVAN`S CHURCH
 In the Krasa.

13. CRKVICA SV. MIKULE (NIKOLE) -19.
Srednjovjekovna crkvica, koja je obnovljena 1931.godine.
13. ST NICHOLAS´ CHURCH
A medieval church that was restored in 1931.

14. SOLINE
Dva bunara bočate (malo slane) vode ispod Malog Bočka. Ovdje se većinom napajala stoka, zato su i napravljena od tesanog kamena dva velika korita. Bunari su napušteni i zasuti kamenjem.
14. SOLINE
Two wells with some salty water under Mali Bočak. Here, the cattle used to drink, that is why two big stone troughs were made. Later the wells were abandoned and filled with stones.

15. CRKVICA SV. LUCIJE
Na preslici se nalazi glagoljski natpis iz 1493. godine.
15. ST  LUCIA`S CHURCH
On the distaff there is a glagolithic inscription from 1493.

16. CRKVICA SV. MAGDALENE
građena u prvoj polovici 16. stoljeća.
16. ST MAGDALENA`S CHURCH
Built in the first half of the 16 th century

17. KAPELA SV. IVANA
u Povilima
17. ST  IVAN`S CHAPEL
in Povile

18. CRKVICA SV. ILIJE
u Sibinju. Nad ulazom se nalazi natpis «P.O.M.A.S.» iz 1649. godine.
18. ST ILIJA´S CHURCH
in Sibinj. Above the entrance is the inscription «P.O.M.A.S.» from 1649.

19. CRKVICA SV. KUZME I DAMJANA
Građena krajem13. ili prvoj polovici 14. stoljeća. Spominje se tek 1459. godine.
19. ST KUZMA AND DAMIAN´S CHURCH
Built at the end of the 13 th c. or in the first half of the 14 th c. It is mentioned just from 1459.

20. GRADINA LEDENICE
Ostaci prastare gradine i varoši u kojoj se život zaustavio početkom 19. stoljeća, sa ostacima crkve Sv. Stjepana.  Potpisivanju Vinodolskog zakona 6. siječnja 1288. godine iz Ledenica  prisustvovali su: Ratko Prvad i Radoslav popovi, Dobroša satnik.
20. THE RUINS OF LEDENICE
 Remains of the ancient ruins and town where life ended at the beginning of the 19 th century. The signing of the Vinodol statute on 6 th January 1288 was made in the presence of Ratko Prvad and Radislav priests, Dobrosha captain from Ledenice. The remains of St Steven`s church. Old cementary and remains of the St George`s church ( built in 1716)

21. KRMPOTE – CRKVA SV. JAKOVA

22. LEDENICE – CRKVA MAJKE BOŽJE KARMELSKE

23. DONJI ZAGON – CRKVA SV. ANTONA