Novosti

U povodu dana Grada Novog Vinodolskog na svečanoj sjednici Gradskog vijeća dodijeljene su nagrade Grada. Nagrade za životno djelo dobili su Vera Smojver, Josip Šamanić, Milorad Zoričić i Ivan Sokolić. Godišnje nagrade Grada dodijeljene su Turističkoj zajednici Grada, Gradskom društvu Crvenog križa, Komunalnom trgovačkom društvu Vodovod Žrnovnica, Sandri Holetić, Nenadu Bugarinu, Vencelu Deranji te Školskom športskom klubu Delfin OŠ Ivan Mažuranić.

Novi Vinodolski (u starijim vrelima upisan i kao Novi, Novi pri moru, Novigrad itd.); već je i po svome zemljopisnom položaju determiniran za određene funkcije koje su omogućile usmjeravanje šire pažnje na njega. Cijelo područje Vinodola – najznačajniji dio kopnenoga dijela Kvarnerskog primorja – razdijeljeno u tri relativno uočljive cjeline; planinsko-šumska pozadina, poljoprivredni resursi u sredini i obala davali su široke mogućnosti za razvoj ljudskog života. Taj se život odvijao uglavnom na uzvišenjima, najprije u gradinama; ta prethistorijska naselja s karakterističnim kružnim obodnim sustavom nisu, međutim, relativno čvršće ukorijenjena poput onih na susjednome otoku Krku, npr. Jadran od primjena lijepe koncentrične a opet elastične aglomeracije upravo je Novi iz kasnijih vremena, također na brežuljku, smješten u podnožju višeg brijega Osap, naseljenog u prethistoriji. Usto, Novi se nalazi na općenito pogodnome mjestu , na raskrsnici cesta od kojih jedna na jugu izlazi u plodnu vinodolsku dolinu a druga teče uz obalu, a ponad utoka Suhe Ričine u Jadransko more; tu je i (jedini); otočić Sv. Marin (Školjić);.

Narodni muzej u Novom Vinodolskim utemeljen je poticajem novljanskih entuzijasta i ljubitelja starina na čelu s Jurajem Potočnjakom (prosvjetnim i kulturnim radnikom) godine 1951. On već 50 godina predstavlja izuzetnu kulturnu ustanovu u našem gradu, koja svjedoči o bogatoj kulturno-umjetničkoj baštini Novog Vinodolskog, prepunoj zanimljivih zbivanja i jedinstvenih ličnosti, čiji značaj prelazi okvire našeg grada, a ujedno doprinosi njenoj zaštiti i istraživanju, pokušavajući je sačuvati za budućnost.

U Novome Vinodolskome relativno je lako napisati veliku povijesnu sintezu i mali sažetak, ali je teško sročiti relativno mali nacrt pregleda prošlosti. To je grad s osebujnim bogatstvom života kakvoga drugdje nema, iako je čvrsto inkorporiran u matično tkivo hrvatskoga narodnog bića.

Kvarnerskoprimorski grad Novi Vinodolski na istočnoj obali Jadranskoga mora u Zapadnoj Hrvatskoj ljudsko je naselje od veoma dalekih prethistorijskih vremena, dakle otprije niza tisuća godina;

ostaci gradine na brdu Osap govore o tom životu, a u Novome i oko njega sačuvani su i tragovi živoga prisustva Rimljana, posebno i stoga što je ovuda tekla značajna cestovna magistrala, od Tršćanskoga zaljeva do Senja te dalje. Štoviše, na samoj obali podignuta je utvrda/naselje Lopar, a na otočiću Sv. Marin, gdje ima i potvrda o postojanju ranokršćanskoga hrama, nađen je i natpis s imenom Jelene, majka cara Konstantina.

Stanovnici su oduvijek bili orijentirani na plodno zaleđe, na vinodolsku dolinu, osobito su značajna proizvodnja vina te izvoz drva iz golemoga šumskoga zaleđa, zatim prevozničke usluge (osobito – sol); te visoko građevinsko umijeće stanovništva.

Snažna prekretnica u životu ovoga kraja nastupa s dolaskom Slavena (vjerojatno krajem 6. ili 7. st.);, koji se i ovdje rano profiliraju kao Hrvati, tako da je Vinodol sa susjednim o. Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj); domovini na istočnoj obali Jadrana. Novljansko je područje dio hrvatskoga kneštva i kraljevstva, pa Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva. U kontinuitetu ovdje traje staroslavenska služba božja (glagoljanje, uz upotrebu glagoljskoga pisma, pa na njemu nastaje i niz veoma značajnih spomenika -brevijara, misala itd.);. U 13. st. Vinodol dolazi u posjed krčkih knezova (potonjih Frankopana);, koji podižu Novi Grad na brežuljku ponad prirodne lučice koju formira Suha Ričina svojim utokom u Jadran. Za vladavine krčkih knezova (od 13. do 17. st.);, god. 1288. u Novome nastaje “Vinodolski zakon”, zbirka pravnih propisa za devet vinodolskih općina; naravno, pisan je na glagoljici, a vrhunski je proizvod hrvatskoga srednjovjekovnog prava, prvi u južnoslavenskim zemljama, te jedan od najvrednijih i u svjetskim razmjerima, veoma zanimljiv i istraživačima u nizu oblasti znanosti i kulture. I donošenje “Vinodolskog zakona” upravo u Novome potvrđuje činjenicu da je taj grad postao središnji dio Vinodolske knežije. Širi se i van zidina. No, dioba obitelji Frankopan u osam loza i sustavni prodori Osmanlija od 15. st., s negativnom politikom Venecije protiv uskoka – izbjeglica/prognanika iz ostalih krajeva Hrvatske te istočnih južnoslavenskih te balkanskih područja, razaranje Novoga od strane Turaka pa Mlečića znatno su doprinijeli opadanju gospodarske i druge snage Novoga. Znatne su i demografske promjene izbjeglice/prognanici postupno se integriraju u ovaj glagoljaško-čakavski kraj, a pučanstvo prihvaća dio njihova života I običaja. U međuvremenu, od kraja 15. st. župna crkva postaje katedralnom jer ovdje živi (i umire); izbjegli modruški biskup Krištofor.

Novi je od 16. st. dio Habsburške Monarhije, ali oporavak započinje od vremena propadanja i Venecije i Turske, pa se Novljani već u 18. st. otkupljuju od dijela kmetskih odnosa. Pozitivnom razvoju znatno pridonose i dva senjska biskupa iz Novoga – dva Ivana Krstitelja: Kabalin i Ježić, tako da Novi u 19. st. počinje prednjačiti u Kvarnerskom primorju – osnovana je prva hrvatska čitaonica i započeto prvo organizirano uključivanje u turizam; dodatnom cestom prema Ogulinu, u unutrašnjost Hrvatske, Novi opet postaje značajna raskrsnica.

Novljani u 19. st. imaju veoma velik broj intelektualaca, koji živo sudjeluju u ilirskom pokretu i hrvatskom narodnom preporodu. Među njima se osobito ističe obitelj Mažuranić, koja daje i najznamenitijega Novljana svih vremena – Ivana Mažuranića, prvoga hrvatskoga potkralja/bana pučanina, predsjednika Hrvatskoga sabora i – nadasve – pjesnika, tvorca jedinstvene poeme “Smrt Smail-age Čengića”; u 20. st. Vladimir Mažuranić predsjednik je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas: Hrvatska…);.

Prvi i Drugi svjetski rat nanijeli su znatne udarce i Novome, ali, u međuraću, opet je zaživio kao značajno turističko mjesto. Grad je ušao u sastav Države SHS (sjedište u Zagrebu);, Kraljevine SHS, odnosno Kr. Jugoslavije, a potom okupiran od fašističke Kr. Italije i nacističkoga Velikonjemačkog Reicha, kada pučani živo sudjeluju u antifašističkoj borbi za slobodu i ljudsko dostojanstvo.

Novi Vinodolski čvrsto je utkan u hrvatski korpus – svojom višemilenijskom povjesnicom, svojim osebujnim kolom, svirkom sopila, pjesmom, ženskom narodnom nošnjom i drugim dijelovima narodnoga života i običaja, osobito glagoljaškom prošlošću, obilježenom osobito po “Vinodolskom zakonu” i djelovanjem bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Očito je da su Novljani na više razina pridonijeli široj afirmaciji svoga zavičaja, privlačeći na sebe pažnju i u svjetskim razmjerima. Nije stoga čudno da je njihova prošlost bila zanimljiva, a to ostaje i danas brojnim hrvatskim i stranim kulturnim i znanstvenim djelatnicima.

Novljani kao evidentni i osvjedočeni Hrvati doživjeli su logično u današnjoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj ostvarenje svih onih snova, što su toliki naraštaji Novljana, pučana, i njihovih najeminentnijih ljudi iz oblasti hrvatske politike, znanosti, umjetnosti i kulture sanjali stoljećima: U hrvatskom Domovinskom ratu 1990.-1995. sudjelovalo je stotinjak Novljana, od kojih je nekolicina njih dalo svoje živote, a više njih je ranjeno.

Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
Tipograf, Rijeka 1995.

Narodni muzej i galerija u 2005. godini obavljati će svoju redovnu djelatnost. U raspoloživom izložbenom prostoru biti će izložen stalni postav, koji će biti otvoren za posjetioce tijekom cijele godine. Jedan od primarnih zadataka muzeja je otkup i obogaćivanje fundusa, pa se planira akcija skupljanja – donacija i otkupa  etnografskih predmeta: dijelova narodne nošnje, odjeće koja se nekada nosila, predmeta i oruđa. Također se planira pozvati stručnjake koji se bave restauracijom slika, tkanine i drva kako bi izradili listu predmeta kojima je nužna restauracija ili manji zahvati i na taj način bi se zaustavilo njihovo propadanje.  U slijedećoj godini će se još intenzivnije surađivati s Turističkom zajednicom Grada Novog Vinodolskog i turističkim agencijama uvrštavajući u njihove programe posjet Narodnom muzeju i galeriji u Novom Vinodolskom i to školske i odrasle populacije

Ovo područje, međutim, izuzetni položaj dobiva za vlasti Rimljana, u prvom stoljećima nove ere. Vinodol (vjerojatno); kao Vallis vinearia (pod tim imenom spominje se, doduše, tek u 12. st.); postao je živo, osobito tranzitno područje, na novoizgrađenom putu čiji je početak u Akvileji (potonji Oglej);, a koji se u Bakarskom zaljevu račva prema dolini te uz more; ti se krakovi opet spajaju u Novome, u jednu ceste, dalje prema Senju. Nalazi u Novome i oko njega govore o naglijem cvatu rimske civilizacije; vino i masline/ulje bili su značajni izvozni proizvodi, što potvrđuju podvodni nalazi u Povilama.

Mišljenje je nekih istraživača da je snaženje vlasti cara Konstantina Velikoga pridonijelo i pojavljivanju Lopara u uvali Lišanj kao velike utvrde/naselja. Na susjednom otočiću Sv. Marinu nalaze se dokazi o veoma ranoj pojavi kršćanstva – sačuvani su temelji crkve, a i natpis s imenom Konstantinove majke Jelene. Lopar je zapravo dio cijeloga jednog obrambenog sustava, zbog kojega je morski kanal između Novoga i otoka Krka postao sigurna plovidbena ruta.

Antički svijet što ga je činila civilizacija sa središtem u Rimu, išao je, međutim, kraju; nije ga spasilo niti stvaranje centra u Konstantinopolu (Carigradu);, iako je Istočno Rimsko Carstvo, poznato kao Bizant, živjelo još stoljećima, a neko je vrijeme u njegovu sastavu i Novi. No, velika seoba azijskih i europskih naroda dovela je i ovo područje pod Gote, ali najtemeljitiju prekretnicu učinio je dolazak Slavena.

Iz svog proračuna Grad Novi Vinodolski izdvaja sredstva za financiranje programa provođenja izborne nastave i programa produženog boravka za učenike mlađih razreda i programe izvannastavnih aktivnosti. Izdvaja sredstva za nagrade najboljim učenicima i nagradu učeniku generacije, nabavu knjiga za knjižnicu i čitaonicu osnovne škole, za djelatnost osnovne glazbene škole i školskog športskog kluba Delfin.

Prvo hrvatsko doba

Slaveni se prvi put na obali Jadrana spominju 599. i 600. god. U susjednoj Istri. Oni su se i na novljanskome području profilirali kao hrvati. Ostaci Roma i poromanjenih Liburna te drugih pripadnika golemoga afroazijskoeuropskoga Rimskog Carstva u Kvarnerskom primorju uspjeli su se održati samo u doista čvrstim utvrdama, na ovome području samo u gradovima Osoru, Krku i Rabu, a možda i u Tarsa-tiki na obali Rječine.

Čini se da je Vinodol područje među prvima u nas sasvim poslavljeno, odnosno pohrvaćeno; taj je kraj sa susjednim otokom Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj); domovini na istočnoj obali Jadranskoga mora (uz Dalmaciju i Istru);. U Vinodolu su otkrivene hrvatske nekropole veoma ranoga postanka. Brojni su nalazi koji govore o živim međuutjecajima starohrvatskoga življa nastanjenoga na prostoru od Južne (dalmatinske); do dijela Zapadne (istarske);. Tako prema jednome mišljenju i Novi u počecima 9. st. pripada jadranskoj državi hrvatskoga kneza Borne. I kasnije je, povremeno, dio hrvatskog kneštva i kraljevine, pa – prema M. Baradi – i neposredni ˝territorium regale˝. Nema sumnje da je i područje Novoga bilo dio hrvatske kraljevine Dmitra Zvonimira čije je ime zabilježeno prvi put hrvatskim jezikom i hrvatskim, glagoljskim pismom na Baščanskoj ploči na susjednome otoku Krku (oko 1100. godine);, kao i prvi put hrvatsko ime općenito.

Novi, dalje, dijeli sudbinu ranosrednjovjekovne države koja je na prijelazu iz 11. u 12. st. postala dio Hrvatsko-Ugarsko Kraljevine. U to vrijeme pripada Krčkoj, pa Krbavskoj odnosno Senjskoj biskupiji, u kojima je, pa tako i u Novome, u upotrebi bila staroslavenska služba božja/glagoljanje, hrvatski jezik i glagoljsko pismo.

Samome mjestu, međutim, bitnije se mijenja povijesna sudbina u doba snaženja gospodara susjednoga otoka Krka – Krčkih knezova, jedinih koji su s jadranskih otoka prerasli u dinaste europskih razmjera, postavši, pored ostaloga i hrvatskim banovima/potkraljevima. Pojavivši se u vrelima u 12. st., a veoma vješto igrajući između dvije silnice – Mletačke Republike, čiji su velmože postali, krivotvorenom su darovnicom, datiranom 1223. god. Na ime kneza Vida II., a tobože od kralja Andrije II., dobili ˝totam terram Wynodol˝ . Falsifikat se odnosio vjerojatno na stvarne zasluge, a legaliziran je 1251. godine, te potvrđen i kasnije.

Drži se da su i kasnije zidine Lopara pregrmjele sva kasnoantička i ranosrednjovjekovna nevremena, naravno, s izmijenjenim stanovništvom; čini se da je ovdje bilo i župno mjesto u prvo hrvatsko doba. No, Krčkim je knezovima stari Lopar bio premalen, neudoban i nesiguran. Podigli su zato Novi Grad na prikladnijem mjestu, na brežuljku, podno brda Osap, a nad prirodnom lučicom koju čini utok Suhe Ričine u Jadran.

Dragi sugrađani!

Pozivamo vas da se izravno uključite u akciju doniranja sredstava za žrtve u Bengalskom zaljevu pozivom na donacijski telefon Hrvatskog crvenog križa:
060 888 201, čime ćete donirati 3,66 kuna.

Ponukani primjerom supružnika Potočnjak, građevinski poduzetnik, također Novljanin Ivan Mažuranić – Janko, uz cestu, koja vodi prema Senju, gradi hotel “Slavuj” sa 14 soba. Nedugo zatim, treći Novljanin, također građevinski poduzetnik Stjepan Piškulić – Vujica, u neposrednoj blizini postojećeg hote­la “Lišanj” gradi i reći hotel pod imenom “San Marino”. Paralelno s izgradnjom okosnice hotelsko-turističke djelatnosti, javlja se potreba gradnje komunalnih objekata opće namjene. Godine 1884. Novi Vinodolski snabdijeva se pitkom vodom gravitacijskim vodovodom s izvorišta “Ivanj”, godine 1892. radi se od luke do kupališta obalni put kao šetalište “lungo mare”, a 1896. podiže se novo, drveno kupalište na obali sa 60 kabina. U Statističkom godišnjaku Kraljevine Hrvatske i Slavonije, godine 1897. zabilježeno je da je “u Novom boravilo 374 gostova!” Broj posjetitelja povećava se iz godine u godinu, a spoznaja da je mjesto u ljetnim mjesecima postalo privlačno za ljetovanje, nametnula je potrebu osnivanja Društva za poljepšanje Novoga i okolice, što je i učinjeno 1902. godine. Društvo nastavlja 1905. go­dine gradnju obalnog puta do ruševina rimske utvrde “Lopar”, a hotel “Lišanj” dogradnjom povećava smještajni kapacitet na 24 sobe.

Srećko Kabalin, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.

Na temelju Odluke o objavi javnog natječaja za odabir najpovoljnijeg ponuđača za obavljanje komunalne djelatnosti-održavanja nerazvrstanih cesta Poglavarstvo Grada Novi Vinodolski objavljuje u Novom listu, dana 30.siječnja 2005. godine
NATJEČAJ za odabir najpovoljnijeg ponuđača za obavljanje komunalne djelatnosti – održavanja nerazvrstanih cesta na području Grada Novi Vinodolski

Gradonačelnik Novog Vinodolskog Milivoj Vidmar, odmah je po saznanju o obrušavanju zida dao nalog stručnim službama Grada da o tome izvijeste republičkog inspektora za cestovni promet, »Hrvatske ceste« te »Rijeka ceste« da poduzmu sve što je u njihovoj nadležnosti da se promet magistralom može odvijati bez većih teškoća. Tako su u subotu nakon urušavanja zida na magistralu izašli djelatnici »Rijeka cesta«, koji održavaju taj dio magistrale za »Hrvatske ceste«. Kamenje i zemlju maknuli su s magistrale te postavili semafore za naizmjeničan promet jednim kolničkim trakom, što je prihvatio i inspektor Vulić koji je odmah izašao na lice mjesta. Vinko Kalanj-referent za komunalnu infrastrukturu nadgledao je radove tijekom dana kako bi se zid što hitnije sanirao, te se promet magistralom mogao normalizirati. Zid se najprije počeo obrušavati u petak, 29. listopada, ali u manjem obujmu, o čemu je također obaviješten inspektor za cestovni promet, a u subotu prijepodne kod jake kiše obrušio se na magistralu, srećom bez težih posljedica. Osim obrušenog zida, opasnost prijeti i od nastavka zida u dužini od pedesetak metara, koji također treba hitno sanirati.

Grupa »Vivak« i Joso Butorac uz pomoć maškaranih grupa iz Otočca i Ogulina, Trsatskih maškara, Mesopusne kumpanije Pašac, te Doma umirovljenika Kantrida, kao i domaćih indijanaca, ciganki, patuljaka, vještica i mačkica, koje su i opet  predvodile Playbojeve zečice  odradili su više nego uspješno i drugu maškaranu zabavu u subotu,15.01.2005.

U periodu između dva svjetska rata, ulogu turi­stičkog domaćina u mjestu obavlja Lječilišno povje­renstvo, koje se kasnije preimenuje u Kupališno povjerenstvo, da bi pred početak Drugog svjetskog rata djelovalo pod imenom Općinski turistički od­bor. Na zapadnom dijelu grada, na predjelu zvanom “Sveti Mikulj” u to vrijeme počinje izgradnja nove turističke zone grada, na kojoj, uz postojeću vilu obitelji Vipauc, nastavljaju gradnju obitelji Mašek, Starčević-Topličan, Ritig, Kranjčec, Nikolić i Petrić. Danas je na tom predjelu i na susjednoj Kalvariji iz­građeno nekoliko stotina stambenih kuća i ljetniko­vaca. Interesantno je zabilježiti da su u to vrijeme hote­li “Lišanj” i “San Marino” dobivali električnu struju iz vlastite električne centrale, koja je bila smještena u gospodarskom dijelu “San Marina” tj. u njegovom zapadnom dijelu. Grad nije imao električnu rasvjetu, nego je za uličnu rasvjetu koristio petrolejske lampe. Potrebe stanovništva i posjetitelja rastu, a moderni turizam tog vremena ne zadovoljava se više petrolej­skim lampama, niti vodom kišnicom iz cisterni ili bunara, već traži nova rješenja. Pod teškim kredit­nim obavezama Općina Novi Vinodolski, skupa sa Lječilišnim povjerenstvom, uspijeva godine 1932. iz­graditi strojarnicu sa crpkama na izvorištu “Žrnovnica” čime se rješava veliki problem opskrbe stanovništva i turista kvalitetnom pitkom vodom. Uz slične kreditne obaveze, iste godine puštena je u pogon električna centrala, čija je gradska mreža ugasila mnoge petrolejske lampe, karbitnice i “kljunice” u našim kućama, a ulične petrolejske i petroplin-svjetiljke ustupile su mjesto električnim žaruljama Taj prijelomni dan u modernizaciji uvjeta rada u turističkom gospodarstvu zabilježen je u analima grada sa datumom 1. lipnja 1932. godine.

Grupa pomorački orijentiranih Novljana 1952. godine utemeljila je Pomorsko brodarsko društvo »Burin« u Novom Vinodolskom u separeu gostionice Šamanić, ispričao nam je kapetan Miljenko Žanić, povodom pedeset godina rada kluba obilježenih uspjesima, ali i mnogim teškoćama

Godine 1935/36. na prostoru gradske luke, na mjestu ruševina starog “magazina”, Novljanin Milan Potočnjak gradi novi hotel “Klek” sa 22 sobe, odnosno 50 kreveta. U razdoblju od 1934. do 1940. godine izgrađena je dionica Jadranske turističke ceste (JTC); od Sušaka do Novog Vinodolskog, koja je još čvršćom sponom povezala emitivno europsko turističko tržište s našim mjestom. Prihvaćajući nove posjetitelje, koji su ovom, tada modernom cestom, dolazili na Jadran, Novi Vinodolski je osjetno povećao dolazak turista. Dok je 1931. godine u Novom boravilo 2.406 turista i ostvarilo 45.006 noćenja, već 1935. godine u Novom boravi 3.278 turista, koji ostvaruju 59.850 noćenja. Turistički promet kulminirao je u Novom 1939. godine, dakle pred početak Drugog svjetskog rata, kada je u gradu boravilo 3.946 turista, a ostva­reno je 62.992 noćenja.

Rad Lječilišnog povjerenstva, bez obzira kako se je u kojem periodu službeno nazivao, bio je veoma plodonosan, svrsishodan i raznolik. Tako je već 19. travnja 1926. godine u zapisniku egzekutivnog od­bora zabilježeno… “glede filma Novi, kojega smo nabavili, a koji se je prikazivao u Novom, traže razna kinematografska poduzeća ogromne svote novca. Tako “Bosna film” traži za mjesec dana, što bi se po raznim kinematografima u našoj zemlji prikazivao naš film 4.500 din. Kino “Apolo” u Novom Sadu traži za prikazivanje 500 dinara i naplatu za hrvatsko-srpski tekst 6 din. po metru. Budući da se film nalazi u većem dijelu slike drugih mjesta – napose od mjesta Crikvenice, to neima smisla propagirati tim filmom – dok se ne odstrane slike Crikvenice”. Iz ovog kratkog zapisa može se zaključiti da se je Od­bor služio najsuvremenijim promidžbenim, tada do­stupnim sredstvima, osjećajući rivalstvo sa susjednim mjestima. Aktivnosti Lječilišnog povjerenstva, odnosno preimenovanog kasnije u Kupališno povjerenstvo ili Općinski turistički odbor, može se zahvaliti izgradnja tenis igrališta u parku “Lukavice” godine 1926., proširenje plaža i dogradnja novih kabina za kupače, gradnja dječjeg bazena na plaži, plivališta ispred ku­pališne zgrade, te skakaonice – “trambulina” – godi­ne 1938/39. U nastojanju da zadovolje želje i potrebe posjetitelja turistički djelatnici i entuzijasti izazvali su veliki interes domaćih i inozemnih posje­titelja, o čemu svjedoče statistički podaci. Od prvih podataka iz 1897. godine, koji bilježe da je u mjestu boravilo ukupno 374 posjetitelja, već godine 1910. broj posjetitelja raste na 832, godine 1931. na 2.406, a godine 1939. čak na 3.946 posjetitelja, koji su ostvarili 62.992 noćenja. Uzme li se u obzir da je Novi Vinodolski te godine imao veoma skromne smještajne mogućnosti tj. svega 407 soba ili 745 kre­veta, tada možemo bez ikakve rezerve utvrditi da je 1939. godina bila rekordna godina organiziranog tu­rističkog djelovanja u periodu prije početka Drugog svjetskog rata. Da je Novi Vinodolski u to vrijeme bio zaista privlačno i mirno obiteljsko ljetovalište, potvrđuje i činjenica da su članovi tadašnje kraljev­ske dinastije, koji su imali u tadašnjem društvenom uređenju mogućnost birati u zemlji ili u svijetu bilo koje mondeno ljetovalište, izabrali godine 1934. baš Novi Vinodolski i hotel “Lišanj” za svoje odmaralište.

Srećko Kabalin, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.

Svrha je RK VINODOL-a kao sportske neprofitne organizacije okupiti veći broj mladih i djece u najranijoj dobi, osigurati im preduvjete za bavljenje rukometom, te ih na taj način udaljiti od negativnih trendova i utjecaja modernog društva. Bavljenje sportom te općenito bilo kojom tjelesnom aktivnošću u ranoj životnoj dobi predstavlja preduvjet za zdraviji i kvalitetniji način življenja.

Još ranije tj. 3. studenoga 1945. godine, u Novom je formiran Inicijativni odbor za obnovu turizma, koji preuzima funkciju prijeratnog Turističkog odbora, pa je već u prvoj poratnoj godini 1946. u Novom boravilo 2.761 posjetitelj, a ostvare­no je ukupno 43.757 noćenja. Treba zabilježiti da su 1946. godine zabilježena samo 22 posjetitelja iz ino­zemstva. Slijedi veoma plodno razdoblje u kojem su evidentni veoma značajni pomaci u komunalnoj in­frastrukturi i proširenju smještajnog i kuhinjsko-restaurantskog kapaciteta u mjestu, kao i kapitalni objekti na širem području Regije, koji su omogućili da se turističko-hotelijersko gospodarstvo ovog područja, pa i Novog Vinodolskog, ponovno nađe na li­sti kvalitetnih rivijera u emitivnim turističkim po­dručjima Europe i gotovo cijelog svijeta. Prostor i namjena teksta ne dozvoljava da se opširno elaborira ove značajne pomake, stoga ću ih samo kronološkim redom nabrojiti, da se ne zaborave. U travnju mjesecu 1948. godine Općina Novi Vi­nodolski donosi odluku o osnivanju “Lišanj”, mje­snog ugostiteljskog poduzeća Novi Vinodolski (nukleus današnjeg Hotelsko-turističkog poduzeća “Novi”);, a 1. siječnja 1949. godine osniva se i “Ivanj”, mjesno privredno poduzeće (za komunalnu djelat­nost);. Godine 1950. počinje gradnja novog kupališta, ispred hotela “Lišanj”, na mjestu gdje je nekada bilo drveno kupalište na kamenim stupovima. Godine 1953. osniva se Turističko društvo Novi Vinodolski. Godine 1955. gradi se u mjestu benzinska crpka “INA”, a na obali zv. “Pod sv. Mikulj” nastavlja se, prije Drugog svjetskog rata započeta, gradnja ljetni­kovca, odnosno vikend kuća. Na predjelu “Zagori”, a prema zahtjevima turista, formira se kamp, dok se godine 1962. u susjednom mjestu Povile počinje gra­diti turističko naselje, da bi se već godine 1963. proširio postojeći kamp u Zagori. Pokraj hotela “Lišanj” godine 1964. izgrađen je hotel “Horizont”, kao depandansa hotela “Lišanj”, a iste godine položena je kanalizacijska mreža na potezu od Place do lukobrana, sa ispustom u more. Godine 1965. gradi se nova zgrada pošte, kao i autobusna stanica, dok godine 1966/67. Turističko društvo gradi svoju poslovnu zgradu. Iste godine Tu­rističko naselje “Zagori” gradi paviljone za smještaj turista i poboljšava svoju ponudu gradnjom kupa­lišnog prostora sa dječjim bazenom. Da bi animirao potencijalnu klijentelu, Turističku društvo snima film s radnim naslovom “Rujan u Novom Vinodol­skom”. Turističko naselje “Zagori” u 1968. godini po­novno dograđuje i povećava smještajni kapaciteta, a u predjelu luke u Novom, HPT “Lišanj” 1969. godine gradi ljetnu terasu uz bivši hotel “Klek”. Radi potre­ba stanovništva i sve većeg uključivanja vlasnika pri­vatnih smještajnih kapaciteta u turističku ponudu mjesta, gradi se glavni kanalizacijski kolektor na dio­nici “Mel” – “Lukobran” godine 1970. Na visoravni otoka Krka, iste godine izgrađena je zračna luka, izgradnja koje je još tješnje povezala Regiju Rijeke s ostalim emitivnim destinacijama. Po­vezivanje zračne luke s kopnom vrši se trajektnim vezama, no izgradnjom mosta Krk – kopno godine 1980. otklanja se nedostatak trajektnih veza, pa se zračna luka autobusnim linijama povezuje s turi­stičkom rivijerom Hrvatskog primorja, a time i Novog Vinodolskog. Godine 1974. Novi dobiva auto­matsku telefonsku centralu. Od 1973. do 1976. godi­ne rekonstruiraju se nogostupi, poboljšava se javna rasvjeta i asfaltiraju se prometnice prema naseljima planinskog zaleđa Novog Vinodolskog. Da bi se za­dovoljilo potrebe sve brojnijih nautičkih turista, u luci se gradi benzinska crpka tipa “Marina” s dizalom za plovila.

Planinarsko društvo “RUJNIK”

Donji Zagon 15, 51251 Ledenice

Predsjednik: Željko Čolakovac

Godine 1990. iz socijalističke Jugoslavije, uz osta­le države, izdvaja se Država Hrvatska, kao samostal­na, demokratska i nezavisna. Stanovnici Novog Vinodolskog ocjenjuju ovaj povijesni događaj povol­jnim i traže od Državnog Sabora Republike Hrvat­ske, da Novom Vinodolskom, nakon 30 godina vrati samostalnu općinu, a mjestu vrati naziv grada, što je Sabor i učinio 28. XII. 1992. godine. Nažalost, na izdvajanje iz Jugoslavije i osamostal­jenje Republike Hrvatske, udružena Srbija i Crna Gora, odgovorile su teškom agresijom na hrvatske teritorije, uništavajući sela i gradove, protjerujući domicilno stanovništvo, pa je Republika Hrvatska bila prisiljena organizirati obrambeni, domovinski rat, a agresija je prouzrokovala katastrofalne poslje­dice u tragedijama hrvatskog pučanstva i uništavan­ju materijalnih dobara. Posljedice ratnih zbivanja osjetio je i turizam, o čemu najizraženije svjedoče statistički podaci turi­stičkog gospodarstva Novog Vinodolskog. U periodu iza Drugog svjetskog rata, najuspješnija poslovna turistička godina bila je 1988. godina, u kojoj su 94.582 posjetitelja (33.056 domaćih i 61.526 inozem­nih); ostvarila 631.492 noćenja (223.031 domaće i 408.461 inozemno);. Početna godina agresije na Hrvatsku tj. 1991. godina bilježi samo 66.199 noćenja sa 10.798 posjetitelja, no već rezultati 1994. godine pokazuju da se turistička kretanja ponovno usmjeravaju na hrvatski Jadran, jer su u Novom Vi­nodolskom 56.643 posjetitelja, od kojih je 40.562 iz inozemstva, ostvarilo ukupno 283.171 noćenje, od čega su inozemni posjetitelji ostvarili čak 202.810 noćenja, što ulijeva nadu da će, smirivanje ratnih i političkih nemira, ponovno oživjeti naša priobalna kupališna i turistička mjesta, pa prema tome i naš grad Novi Vinodolski.