Novosti
Novljani su srdačnim aplauzima pozdravili sudionike šeste smotre folklora, što je održana na Trgu Vinodolskog zakona, u sklopu višednevnog obilježavanja blagdana sv. Filipa i Jakova, zaštitnika Novog Vinodolskog.
Savjet mladih Grada Novog Vinodolskog je savjetodavno tijelo Gradskog vijeća Grada Novog Vinodolskog koje se osniva u cilju aktivnog uključivanja mladih u javni život Grada Novog Vinodolskog. Broji 7 članova, uključujući predsjednika i zamjenika predsjednika , a u njega mogu biti birane osobe s prebivalištem na području Grada Novog Vinodolskog, u dobi od 15 do 29 godina života.
Pravo predlaganja kandidata za članove Savjeta mladih Grada Novog Vinodolskog imaju udruge mladih i udruge koje se bave mladima, učenička vijeća srednjih škola, studentski zbor Sveučilišta i Veleučilišta u Rijeci te drugi registrirani oblici organiziranja mladih, a bira ih Gradsko vijeće Grada Novog Vinodolskog na vrijeme od dvije godine. Javni poziv.
Seminar je održan za predstavnike gradova Novog Vinodolskog, Crikvenice, Senja i Vinodolske općine te predstavnike komunalnih poduzeća i drugih zainteresiranih gospodarskih subjekata koji se bave tom djelatnošću u Primorsko – goranskoj županiji.
Zahtjevu treba priložiti odgovarajuću dokumentaciju koja je navedena u tekstu natječaja, a rok za podnošenje zahtjeva za dodjelu stipendije je najkasnije do 31.10.2007. godine na adresu Grada Novi Vinodolski, trg Vinodolskog zakona 1, 51250 Novi Vinodolski.
Tekst natječaja za školsku/akademsku2007./2008. godinumožete pogledati ovdje:
Novi Vinodolski je ponosni baštinik hrvatske kulturne tradicije na ovom području, što i danas ozračava i prožima tolike sadržaje kulturnog života u njemu, ali i nadahnjuje ljude što nastanjuju ovaj čisti hrvatski kraj, kao i sve one što na bilo koji način dođe u doticaj sa njim, da se upoznaju s realitetima kulturne dimenzije Novog Vinodolskog i uživaju u bogatstvu različitosti sadržaja života i ljepota, što im se ovdje nudi u najosebujnijim manifestacijama i oblicima, po čemu je Novi Vinodolski jedinstveni i fascinantni fenomen Hrvatske, prema kojem nitko ne ostaje ravnodušan.
Kulturni identitet hrvatskog grada Novog Vinodolskog (odnosno njegove uže okolice, tj. preciziranih naselja u njegovu zaleđu, poput Povila, Klenovice, Smokvice, Sibinja, Zagona, Ledenica i Krmpota) nedvojben je i upadljivo zamjetan, mada je istodobno u mnogočem reduciran, torzičan, pošto su nemilosrdne oluje povijesnog hoda, što su se ustremljavale na ovo hrvatsko područje, ostavljale za sobom više 
ostatke nekadašnjeg postojećeg, nego sačuvana svjedočanstva materijalne i duhovne kulture, što nadalje nastavljaju svoj mogući život. Novi Vinodolski po bogatstvu svojih kulturnih spomenika najrazličitijih i sadržajnih i oblikovnih određenja, može se u određenom smislu najrazložnije svrstati među najmarkantnija hrvatska kulturna središta u Hrvatskom primorju, pa i na hrvatskom Jadranu. Kulturni identitet Novog Vinodolskog manifestira se i između ostalog bogatstvom svoje kulturne baštine, ili i visokom razinom kulture življenja Novljana, sustavom njihovih kulturnih i civilizacijskih navika, što je rezultat njihove otvorenosti prema Europi i svijetu, posebice u novije vrijeme zahvaljujući turizmu, što Novi Vinodolski čini neprijepornim hrvatskim gradom europejske i kozmopolitske konotacije. Novi Vinodolski je ponosni baštinik hrvatske kulturne tradicije na ovom području, što i danas ozračava i prožima tolike sadržaje kulturnog života u njemu, ali i nadahnjuje ljude što nastanjuju ovaj čisti hrvatski kraj, kao i sve one što na bilo koji način dođe u doticaj sa njim, da se upoznaju s realitetima kulturne dimenzije Novog Vinodolskog i uživaju u bogatstvu različitosti sadržaja života i ljepota, što im se ovdje nudi u najosebujnijim manifestacijama i oblicima, po čemu je Novi Vinodolski jedinstveni i fascinantni fenomen Hrvatske, prema kojem nitko ne ostaje ravnodušan.
Prof.dr. Dragomir Babić,
Fotomonografija Novi Vinodolski,
Tipograf, Rijeka, 1995.
DOKUMENTI:
Kolo (jpg; 189481Byte)
Mesopustari (jpg; 118114Byte)
Po provedenom postupku javne nabave sklopljen je ugovor o sanaciji krovišta i krune Frankopanskog kaštela sa Gradnjom d.o.o. iz Senja. Radovi su vrijedni 780.000,00 kuna, a financiraju se iz sredstava Primorsko-goranske županije i proračuna Grada Novi Vinodolski. Ova sanacija dio je realizacije programa “Putovima Frankopana – revitalizacija Frankopanskih kaštela” o čemu je između županije i gradova u kojima su izgrađeni frankopanski kašteli potpisan Sporazum o sufinanciranju projekta.
Na području Grada Novi Vinodolski ovim su programom obuhvaćena dva kaštela i to Frankopanski kaštel sa 
kulom Kvadrac u Novom Vinodolskom, koji od 2003. godine ima i svojstvo registriranog kulturnog dobra, neovisno od registrirane cjeline starog grada Novi Vinodolski, te Gradina u Ledenicama. Na objektu Frankopanskog kaštela do sada je uređena fasada dvorišnog dijela sa izmjenom stolarije većeg dijela zgrade, izvode se radovi na uređenju i proširenju Narodne čitaonice i knjižnice, na izmjeni preostalog dijela stolarije kaštela, a sada će se prići i zamjeni krovnog pokr
ova, te rekonstrukciji krune Turnaca u skladu sa uvjetima Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Rijeci. Za predviđene radove vanjskog uređenja projekt je izradio samostalni arhitekt Željko Vukušić iz Rijeke, kao i za unutarnje uređenje Narodne čitaonice i knjižnice.
Ugovor 
o izvođenju radova sanacije krovišta i krune Frankopanskog kaštela potpisao je gradonačelnik Grada Novi Vinodolski Oleg Butković sa direktorom Gradnje d.o.o. Senj, Berislavom Gržanićem, 10. siječnja 2007. godine. U svim fazama izvođenja radova izvođač je dužan surađivati sa Upravom za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Rijeci, a nadzor će ispred te ustanove provoditi Lada Turato, dipl.ing.arh. Nakon što radovi započnu, predviđeno vrijeme izvođenja je 60 kalendarskih dana.
Uspor
edo je proveden i postupak nabave koji se odnosi na izradu glavnog i izvedben
og projekta unutarnjeg uređenja Frankopanskog kaštela, za koje će se poslove sklopiti ugovor sa Željkom Vukušićem, samostalnim arhitektom iz Rijeke.
Za Gradinu u Ledenicama izrađen je geodetski snimak, te je u tijeku izrada arhitektonskog rješenja sa konzervatorskom podlogom.
Frankopanski kaštel (jpg; 87443Byte)
Dvorišna fasada kaštela (jpg; 93280Byte)
Kula kvadrac (jpg; 98659Byte)
Potpisivanje ugovora (jpg; 104255Byte)
Gradina Ledenice (jpg; 118529Byte)
Gradina Ledenice 1 (jpg; 133469Byte)
Novi Vinodolski, kao pionir organiziranog turističkog djelovanja na području gornjeg dijela Hrvatskog primorja, godine 1978. obilježava 100. obljetnicu turističkog djelovanja, kao i 690. obljetnicu donošenja Vinodolskog zakona i time potvrđuje svoju povijesnu ulogu i značaj u prošlosti Vinodola. U godini 1981. izgradnjom natkritog bazena s morskom vodom i kongresne dvorane, Turističko naselje “Zagori” profilira planirani dio svog kompleksa, a ispred hotela “Lišanj” 2. srpnja iste godine počinje se koristiti prvi dio novog kupališta, dok se drugi dio kupališta dovršava 1. srpnja 1983. godine, paralelno s dogradnjom novog dijela hotela “Lišnja”.
U tom zahvatu uređuje se plaža ispred hotela, gradi se na plaži veliki bazen s morskom vodom, a uz hotel formiraju se tri tenis igrališta i četiri boćališta. U novoizgrađenom dijelu hotela smješten je natkriti bazen s morskom vodom, pa je time hotelski kompleks “Lišanj” zaokružen u veoma kvalitetnoj cjelini i ponudi. Od viška materijala, pri iskopu temelja za novi dio hotela, u predjelu luke, formira se betonska platforma, koja služi kao sunčalište domaćem stanovništvu. Godine 1988. Novi Vinodolski obilježava 700. obljetnicu donošenja Vinodolskog zakona. Ovaj značajni jubilej, kroz 1988/89. godinu popraćen je popločenjem stare Place, uređenjem pročelja Frankopanskog kaštela, ulica stubišta i trgova u starom dijelu grada, te izgradnjom novog trga sa stambeno-poslovnim centrom.
Godine 1990. iz socijalističke Jugoslavije, uz ostale države, izdvaja se Država Hrvatska, kao samostalna, demokratska i nezavisna. Stanovnici Novog Vinodolskog ocjenjuju ovaj povijesni događaj povoljnim i traže od Državnog Sabora Republike Hrvatske, da Novom Vinodolskom, nakon 30 godina vrati samostalnu općinu, a mjestu vrati naziv grada, što je Sabor i učinio 28. XII. 1992. godine. Nažalost, na izdvajanje iz Jugoslavije i osamostaljenje Republike Hrvatske, udružena Srbija i Crna Gora, odgovorile su teškom agresijom na hrvatske teritorije, uništavajući sela i gradove, protjerujući domicilno stanovništvo, pa je Republika Hrvatska bila prisiljena organizirati obrambeni, domovinski rat, a agresija je prouzrokovala katastrofalne posljedice u tragedijama hrvatskog pučanstva i uništavanju materijalnih dobara. Posljedice ratnih zbivanja osjetio je i turizam, o čemu najizraženije svjedoče statistički podaci turističkog gospodarstva Novog Vinodolskog. U periodu iza Drugog svjetskog rata, najuspješnija poslovna turistička godina bila je 1988. godina, u kojoj su 94.582 posjetitelja (33.056 domaćih i 61.526 inozemnih) ostvarila 631.492 noćenja (223.031 domaće i 408.461 inozemno). Početna godina agresije na Hrvatsku tj. 1991. godina bilježi samo 66.199 noćenja sa 10.798 posjetitelja, no već rezultati 1994. godine pokazuju da se turistička kretanja ponovno usmjeravaju na hrvatski Jadran, jer su u Novom Vinodolskom 56.643 posjetitelja, od kojih je 40.562 iz inozemstva, ostvarilo ukupno 283.171 noćenje, od čega su inozemni posjetitelji ostvarili čak 202.810 noćenja, što ulijeva nadu da će, smirivanje ratnih i političkih nemira, ponovno oživjeti naša priobalna kupališna i turistička mjesta, pa prema tome i naš grad Novi Vinodolski.
U 1995. godini, za ljetnu turističku sezonu, Novi Vinodolski nudi veoma kvalitetnu turističku ponudu u svojim hotelsko-turističkim sadržajima. Hotelski kompleks “Lišanj” – B kategorije – tj. hoteli “Lišanj”, “Horizont” i “San Marino” nude 240 komfornih soba sa TWC i telefonom, prostranu plažu s bazenom s morskom vodom, športski centar sa šest tenis igrališta, terene za mini-golf, rukomet, košarku, odbojku, četverostaznu automatsku kuglanu i boćalište, bazen s morskom vodom u glavnom objektu, saunu i sve popratne medicinske usluge za aktivni odmor. U hotelskom kompleksu nude se usluge za zadovoljavanje svih osobnih potreba posjetitelja, koje uvjetuje “B” kategorija. Kompleks je smješten u zelenilu na morskoj obali, s vlastitim kupalištem i prostranim okolišem. Hotelski kompleks “Zagori” – “B” kategorije – s istoimenim autokampom, djelić je prirodnog raja na zapadnom dijelu Novljanske rivijere, koji se je priljubio sa visokim zelenilom na samu, bogomdanu, ekološku čistu obalu. U devet paviljona i 26 obiteljskih vila – sa sveukupnim smještajnim kapacitetom od 337 dvokrevetnih soba u paviljonima i 1.500 smještajnih jedinica u autokampu, kompleks “Zagori” čini zaseban turistički grad. Bazen s morskom vodom, kao i bazen za djecu s morskim pijeskom na kamenom popločenoj plaži, te bazen s morskom vodom u glavnom objektu, uz saunu i masažu pod stručnim nadzorom fizioterapeuta, pruža mogućnost sveobuhvatne rekreacije. Sunčalište s toboganom, kupalište u kamenitim i prirodnim šljunčanim uvalicama, kao i ponudom rekvizita za rekreaciju na moru, ispunjava raznovrsne potrebe posjetitelja, jer je čitava morska obala, na koju se prislanja naselje i kamp, zapravo kupališna zona, koja služi isključivo potrebama posjetitelja kompleksa “Zagori”. Športski centar i kuglana, mini golf, boćalište, tenis tereni i stolni tenis u potpunosti zadovoljavaju kopnenu rekreaciju posjetitelja. Pored hotelsko-ugostiteljskih usluga, hotelski kompleks “Zagori” pobrinuo se je, da dodatnim sadržajima udovolji svim osobnim potrebama svojih posjetitelja, kroz servise, trgovine i ostale uslužne radnje.
Povile-Klenovica
Povile – turističko naselje i autokamp. Jugoistočno od Novog Vinodolskog, udaljeno 2 km, uz Jadransku turističku cestu, u slikovitoj i šljunčanoj uvali, smjestilo se je turističko mjesto Povile. Istoimeno turističko naselje II. kategorije, u bungalovima i paviljonima može dnevno ugostiti oko 200 posjetitelja, dok autokampovi mogu prihvatiti oko 500 turista, ,i privatne vile i kuće nude oko 150 smještajnih jedinica. Ugostiteljsku ponudu dopunjuju privatne gostionice i restauranti, a za opskrbu živežnim namirnicama i ostalim potrepštinama brinu trgovačke prodavaonice. Mjesto je komunalno opremljeno. Mediteranska klima, uređeno sunčalište i kupalište, čisto i mirno more, lučica za privez plovila, dopunjuju turističku ponudu Hotelsko-turističkog poduzeća d.d. “Novi” i čine boravak ugodnijim.
Klenovica – ribarsko i turističko mjesto. 9 kilometara južnije od Novog Vinodolskog, prema susjednom gradu Senju, na morskoj obali prileglo je nekadašnje ribarsko naselje, danas turističko mjesto Klenovica, koje je u svojoj turističkoj ponudi ipak sačuvalo ribarsku tradiciju. Hotel vila “Lostura”, autokamp “Zidinice” te privatne vile i kuće mogu dnevno prihvatiti oko 3.700 posjetitelja. Okosnicu turističke ponude Klenovice čini Ugostiteljsko poduzeće “Risnjak” d.d. Rijeka. Klenovica je asfaltnom cestom povezana jadranskom turističkom cestom, kao i šumovitim zaleđem i izletištima Krmpota, a šetalištem uz more povezana je sa susjednom Smokvicom. Klenovica je komunalno dobro opremljena, a trgovačke radnje brinu o snabdijevanju. Klenovica ima skrovitu luku s vezovima za plovila, organiziranu zdravstvenu službu, uključena je u automatsku telefonsku mrežu, električnu i vodovodnu mrežu i druge komunalne uređaje i službe. Gradnjom novih stambenih naselja i prometnica, Klenovica prerasta u veće turističko naselje, a primoštenjem otočića kopnu, poboljšan je tok morskih struja i znatno izmijenjen image mjesta.
Srećko Kabalin, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.
No, takav zadovoljavajući turistički uspon Novog Vinodolskog, kao i širenje mjesta u urbanističkom smislu i u komunalnoj opremljenosti, prekinula je, nažalost okrutna kataklizma Drugog svjetskog rata, a ratna divljanja i strahote izbrisale su iz svakidašnjeg života sve ugodno i lijepo, pa je tako i pojam “Turizam” zaboravljen u razdoblju od godine 1941. do 1945. U gradu je bio, doduše, formiran Putničarski ured, no nije imao nikakvih posebnih zadataka, osim da bude evidentiran i registriran, jer je Novi Vinodolski bio u tom periodu okupiran od talijanske, odnosno njemačke vojske. Po završetku Drugog svjetskog rata, uz spoznaju da je budućnost i prosperitet primorskih kupališnih mjesta, isključivo u obnovi turističkog gospodarstva, već 6. siječnja 1946. godine održana je u Novom konferencija na temu “Rad na obnovi turizma”. Naime, parkovi i ostale zelene površine u gradu bile su ispresijecane vojničkim rovovima, a prizemne prostorije hotela i restauranta bile su za vrijeme rata pretvorene u konjušnice.
Još ranije tj. 3. studenoga 1945. godine, u Novom je formiran Inicijativni odbor za obnovu turizma, koji preuzima funkciju prijeratnog Turističkog odbora, pa je već u prvoj poratnoj godini 1946. u Novom boravilo 2.761 posjetitelj, a ostvareno je ukupno 43.757 noćenja. Treba zabilježiti da su 1946. godine zabilježena samo 22 posjetitelja iz inozemstva. Slijedi veoma plodno razdoblje u kojem su evidentni veoma značajni pomaci u komunalnoj infrastrukturi i proširenju smještajnog i kuhinjsko-restaurantskog kapaciteta u mjestu, kao i kapitalni objekti na širem području Regije, koji su omogućili da se turističko-hotelijersko gospodarstvo ovog područja, pa i Novog Vinodolskog, ponovno nađe na listi kvalitetnih rivijera u emitivnim turističkim područjima Europe i gotovo cijelog svijeta. Prostor i namjena teksta ne dozvoljava da se opširno elaborira ove značajne pomake, stoga ću ih samo kronološkim redom nabrojiti, da se ne zaborave. U travnju mjesecu 1948. godine Općina Novi Vinodolski donosi odluku o osnivanju “Lišanj”, mjesnog ugostiteljskog poduzeća Novi Vinodolski (nukleus današnjeg Hotelsko-turističkog poduzeća “Novi”), a 1. siječnja 1949. godine osniva se i “Ivanj”, mjesno privredno poduzeće (za komunalnu djelatnost). Godine 1950. počinje gradnja novog kupališta, ispred hotela “Lišanj”, na mjestu gdje je nekada bilo drveno kupalište na kamenim stupovima. Godine 1953. osniva se Turističko društvo Novi Vinodolski. Godine 1955. gradi se u mjestu benzinska crpka “INA”, a na obali zv. “Pod sv. Mikulj” nastavlja se, prije Drugog svjetskog rata započeta, gradnja ljetnikovca, odnosno vikend kuća. Na predjelu “Zagori”, a prema zahtjevima turista, formira se kamp, dok se godine 1962. u susjednom mjestu Povile počinje graditi turističko naselje, da bi se već godine 1963. proširio postojeći kamp u Zagori. Pokraj hotela “Lišanj” godine 1964. izgrađen je hotel “Horizont”, kao depandansa hotela “Lišanj”, a iste godine položena je kanalizacijska mreža na potezu od Place do lukobrana, sa ispustom u more. Godine 1965. gradi se nova zgrada pošte, kao i autobusna stanica, dok godine 1966/67. Turističko društvo gradi svoju poslovnu zgradu. Iste godine Turističko naselje “Zagori” gradi paviljone za smještaj turista i poboljšava svoju ponudu gradnjom kupališnog prostora sa dječjim bazenom. Da bi animirao potencijalnu klijentelu, Turističku društvo snima film s radnim naslovom “Rujan u Novom Vinodolskom”. Turističko naselje “Zagori” u 1968. godini ponovno dograđuje i povećava smještajni kapaciteta, a u predjelu luke u Novom, HPT “Lišanj” 1969. godine gradi ljetnu terasu uz bivši hotel “Klek”. Radi potreba stanovništva i sve većeg uključivanja vlasnika privatnih smještajnih kapaciteta u turističku ponudu mjesta, gradi se glavni kanalizacijski kolektor na dionici “Mel” – “Lukobran” godine 1970. Na visoravni otoka Krka, iste godine izgrađena je zračna luka, izgradnja koje je još tješnje povezala Regiju Rijeke s ostalim emitivnim destinacijama. Povezivanje zračne luke s kopnom vrši se trajektnim vezama, no izgradnjom mosta Krk – kopno godine 1980. otklanja se nedostatak trajektnih veza, pa se zračna luka autobusnim linijama povezuje s turističkom rivijerom Hrvatskog primorja, a time i Novog Vinodolskog. Godine 1974. Novi dobiva automatsku telefonsku centralu. Od 1973. do 1976. godine rekonstruiraju se nogostupi, poboljšava se javna rasvjeta i asfaltiraju se prometnice prema naseljima planinskog zaleđa Novog Vinodolskog. Da bi se zadovoljilo potrebe sve brojnijih nautičkih turista, u luci se gradi benzinska crpka tipa “Marina” s dizalom za plovila.
No, takav zadovoljavajući turistički uspon Novog Vinodolskog, kao i širenje mjesta u urbanističkom smislu i u komunalnoj opremljenosti, prekinula je, nažalost okrutna kataklizma Drugog svjetskog rata, a ratna divljanja i strahote izbrisale su iz svakidašnjeg života sve ugodno i lijepo, pa je tako i pojam “Turizam” zaboravljen u razdoblju od godine 1941. do 1945. U gradu je bio, doduše, formiran Putničarski ured, no nije imao nikakvih posebnih zadataka, osim da bude evidentiran i registriran, jer je Novi Vinodolski bio u tom periodu okupiran od talijanske, odnosno njemačke vojske. Po završetku Drugog svjetskog rata, uz spoznaju da je budućnost i prosperitet primorskih kupališnih mjesta, isključivo u obnovi turističkog gospodarstva, već 6. siječnja 1946. godine održana je u Novom konferencija na temu “Rad na obnovi turizma”. Naime, parkovi i ostale zelene površine u gradu bile su ispresijecane vojničkim rovovima, a prizemne prostorije hotela i restauranta bile su za vrijeme rata pretvorene u konjušnice. Još ranije tj. 3. studenoga 1945. godine, u Novom je formiran Inicijativni odbor za obnovu turizma, koji preuzima funkciju prijeratnog Turističkog odbora, pa je već u prvoj poratnoj godini 1946. u Novom boravilo 2.761 posjetitelj, a ostvareno je ukupno 43.757 noćenja. Treba zabilježiti da su 1946. godine zabilježena samo 22 posjetitelja iz inozemstva. Slijedi veoma plodno razdoblje u kojem su evidentni veoma značajni pomaci u komunalnoj infrastrukturi i proširenju smještajnog i kuhinjsko-restaurantskog kapaciteta u mjestu, kao i kapitalni objekti na širem području Regije, koji su omogućili da se turističko-hotelijersko gospodarstvo ovog područja, pa i Novog Vinodolskog, ponovno nađe na listi kvalitetnih rivijera u emitivnim turističkim područjima Europe i gotovo cijelog svijeta. Prostor i namjena teksta ne dozvoljava da se opširno elaborira ove značajne pomake, stoga ću ih samo kronološkim redom nabrojiti, da se ne zaborave. U travnju mjesecu 1948. godine Općina Novi Vinodolski donosi odluku o osnivanju “Lišanj”, mjesnog ugostiteljskog poduzeća Novi Vinodolski (nukleus današnjeg Hotelsko-turističkog poduzeća “Novi”), a 1. siječnja 1949. godine osniva se i “Ivanj”, mjesno privredno poduzeće (za komunalnu djelatnost). Godine 1950. počinje gradnja novog kupališta, ispred hotela “Lišanj”, na mjestu gdje je nekada bilo drveno kupalište na kamenim stupovima. Godine 1953. osniva se Turističko društvo Novi Vinodolski. Godine 1955. gradi se u mjestu benzinska crpka “INA”, a na obali zv. “Pod sv. Mikulj” nastavlja se, prije Drugog svjetskog rata započeta, gradnja ljetnikovca, odnosno vikend kuća. Na predjelu “Zagori”, a prema zahtjevima turista, formira se kamp, dok se godine 1962. u susjednom mjestu Povile počinje graditi turističko naselje, da bi se već godine 1963. proširio postojeći kamp u Zagori. Pokraj hotela “Lišanj” godine 1964. izgrađen je hotel “Horizont”, kao depandansa hotela “Lišanj”, a iste godine položena je kanalizacijska mreža na potezu od Place do lukobrana, sa ispustom u more. Godine 1965. gradi se nova zgrada pošte, kao i autobusna stanica, dok godine 1966/67. Turističko društvo gradi svoju poslovnu zgradu. Iste godine Turističko naselje “Zagori” gradi paviljone za smještaj turista i poboljšava svoju ponudu gradnjom kupališnog prostora sa dječjim bazenom. Da bi animirao potencijalnu klijentelu, Turističku društvo snima film s radnim naslovom “Rujan u Novom Vinodolskom”. Turističko naselje “Zagori” u 1968. godini ponovno dograđuje i povećava smještajni kapaciteta, a u predjelu luke u Novom, HPT “Lišanj” 1969. godine gradi ljetnu terasu uz bivši hotel “Klek”. Radi potreba stanovništva i sve većeg uključivanja vlasnika privatnih smještajnih kapaciteta u turističku ponudu mjesta, gradi se glavni kanalizacijski kolektor na dionici “Mel” – “Lukobran” godine 1970. Na visoravni otoka Krka, iste godine izgrađena je zračna luka, izgradnja koje je još tješnje povezala Regiju Rijeke s ostalim emitivnim destinacijama. Povezivanje zračne luke s kopnom vrši se trajektnim vezama, no izgradnjom mosta Krk – kopno godine 1980. otklanja se nedostatak trajektnih veza, pa se zračna luka autobusnim linijama povezuje s turističkom rivijerom Hrvatskog primorja, a time i Novog Vinodolskog. Godine 1974. Novi dobiva automatsku telefonsku centralu. Od 1973. do 1976. godine rekonstruiraju se nogostupi, poboljšava se javna rasvjeta i asfaltiraju se prometnice prema naseljima planinskog zaleđa Novog Vinodolskog. Da bi se zadovoljilo potrebe sve brojnijih nautičkih turista, u luci se gradi benzinska crpka tipa “Marina” s dizalom za plovila.
Srećko Kabalin, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.
Godine 1906. donesen je Zakon o zdravstvu, po čijim odredbama se sva društva za poljepšanje mjesta preimenuju u Lječilišna povjerenstva, što daje novi impuls oživljavanju lječilišnog turizma, da bi konačno 1909. godine Novi Vinodolski bio proglašen morskim kupalištem i klimatskim lječilištem. Na parcelama u neposrednoj blizini mora i okućnici postojećih hotela, na zemljištu koje je otkupljeno od privatnih vlasnika, pristupa se pošumljavanju i formira se javna parkovna površina, pa je time suri primorski krš postao ugodna rekreacijska zona u neposrednoj blizini mora, puna bjelogoričnog i crnogoričnog drveća i oplemenjena pojedinim vrstama mediteranske flore. Od 1917. do 1922. godine hotel “Lišanj” doživljava drugu renesansu, jer proširuje smještajni kapacitet na 60 soba s tekućom toplom i hladnom vodom, te dvije velike društvene prostorije. Istodobno s gradnjom hotela i prenošenjem kupališnog etablismana u prirodnu, pjeskovitu uvalu “Lišanj”, dalekovidniji i poslovniji Novljani iniciraju godine 1896. osnivanje “Sindikata udruge za podignuća kupališta “Lišanj” u Novom Vinodolskom”, pa u proglasu upućenom zainteresiranima, navode: “Za ove plemenite nakane upućeni smo i prema ukusu dosadašnje kupališne publike i po krasoti naravi na morske žalove u Novom Vinodolskom”. Proglasom upućenim novljanskoj gospodi, inicijatori pozivaju na uplatu najmanjeg uloga od 2.500 forinti, čime se stvara prva dioničarska udruga u turističkom gospodarstvu Novog Vinodolskog. Ovakve inicijative pokreću i kapital domaćih stanovnika, pogotovo povratnika-iseljenika, koji svojom ušteđevinom grade u turističko-kupališnoj zoni “Lukavice” stambene kuće i vile.
Tako su pored hotela “Lišanj”, “Slavuj” i “San Marino” izgrađene vile: “Nikolina”, “Olga”, “Vera”, “Gavrilović”, “Marija”, “Sofija”, “Jun”, “Anđelina” i dr. koje se već u turističkom vodiču 1912. godine nude i preporučuju kupališnoj klijenteli, jer se “u tim objektima dobivaju jeftini stanovi, tečna hrana i piće”. U spomenutom vodiču, pored položaja Novog Vinodolskog, klime, povijesti grada, opisa kupališta, ponude stanova i hrane, spominju se i šetališta i izleti. Pored jednodnevnih izleta u Vinodol i susjedna priobalna mjesta, preporuča se i izlet na Plitvička jezera. “Divna ova vožnja traje tri dana; a plaća se dnevno od četiri osobe Kruna 20 (dvadeset)”. U to doba u Novi Vinodolski dolazi dnevno iz Rijeke pet parobrodarskih pruga, a isto toliko odlazi iz Novoga u Rijeku, dok jedna pruga odlazi dnevno iz Novoga u susjedni Senj. Osim ovih redovnih parobrodarskih pruga spominju se i četiri pruge, koje iz pravca Rijeke prema Dalmaciji, pristaju u Novom Vinodolskom. Razni izletnički parobrodi priređuju izlete u “obližnja mjesta i gradove: Rab, Basku, Pulj (Pulu), Opatiju, Lovran i dalje za Dalmaciju i Mletke”. Vrijedno je zabilježiti da se u Vodiču iz 1912. godine spominju samo parobrodarske pruge, dok još autobusima nema ni spomena. Međutim u proteklih osamdesetak godina prometne su se prilike toliko izmijenile da se danas u vodičima turističkih i kupališnih mjesta Hrvatskog primorja pomorski promet uopće ne spominje, ali se zato autobusne linije broje na mnogo desetaka, pa čak i stotinu autobusa dnevno. Da li je budućnost prometa kopnom, morem ili zrakom pokazat će nadolazeće godine!
Prvi svjetski rat smanjio je intenzivnu izgradnju privatnih vila i ljetnikovaca, koje su se gradile uz cestu prema Senju i Ogulinu i činile su niz ambijentalnih zgrada za ljetovanje vlasnika, njihovih poslovnih prijatelja iz kontinentalnih krajeva, kao i domaćih i stranih turista. No, gradnja ljetnikovaca i vila nije u potpunosti zamrla.
U periodu između dva svjetska rata, ulogu turističkog domaćina u mjestu obavlja Lječilišno povjerenstvo, koje se kasnije preimenuje u Kupališno povjerenstvo, da bi pred početak Drugog svjetskog rata djelovalo pod imenom Općinski turistički odbor. Na zapadnom dijelu grada, na predjelu zvanom “Sveti Mikulj” u to vrijeme počinje izgradnja nove turističke zone grada, na kojoj, uz postojeću vilu obitelji Vipauc, nastavljaju gradnju obitelji Mašek, Starčević-Topličan, Ritig, Kranjčec, Nikolić i Petrić. Danas je na tom predjelu i na susjednoj Kalvariji izgrađeno nekoliko stotina stambenih kuća i ljetnikovaca. Interesantno je zabilježiti da su u to vrijeme hoteli “Lišanj” i “San Marino” dobivali električnu struju iz vlastite električne centrale, koja je bila smještena u gospodarskom dijelu “San Marina” tj. u njegovom zapadnom dijelu. Grad nije imao električnu rasvjetu, nego je za uličnu rasvjetu koristio petrolejske lampe. Potrebe stanovništva i posjetitelja rastu, a moderni turizam tog vremena ne zadovoljava se više petrolejskim lampama, niti vodom kišnicom iz cisterni ili bunara, već traži nova rješenja. Pod teškim kreditnim obavezama Općina Novi Vinodolski, skupa sa Lječilišnim povjerenstvom, uspijeva godine 1932. izgraditi strojarnicu sa crpkama na izvorištu “Žrnovnica” čime se rješava veliki problem opskrbe stanovništva i turista kvalitetnom pitkom vodom. Uz slične kreditne obaveze, iste godine puštena je u pogon električna centrala, čija je gradska mreža ugasila mnoge petrolejske lampe, karbitnice i “kljunice” u našim kućama, a ulične petrolejske i petroplin-svjetiljke ustupile su mjesto električnim žaruljama Taj prijelomni dan u modernizaciji uvjeta rada u turističkom gospodarstvu zabilježen je u analima grada sa datumom 1. lipnja 1932. godine.
Godine 1935/36. na prostoru gradske luke, na mjestu ruševina starog “magazina”, Novljanin Milan Potočnjak gradi novi hotel “Klek” sa 22 sobe, odnosno 50 kreveta. U razdoblju od 1934. do 1940. godine izgrađena je dionica Jadranske turističke ceste (JTC) od Sušaka do Novog Vinodolskog, koja je još čvršćom sponom povezala emitivno europsko turističko tržište s našim mjestom. Prihvaćajući nove posjetitelje, koji su ovom, tada modernom cestom, dolazili na Jadran, Novi Vinodolski je osjetno povećao dolazak turista. Dok je 1931. godine u Novom boravilo 2.406 turista i ostvarilo 45.006 noćenja, već 1935. godine u Novom boravi 3.278 turista, koji ostvaruju 59.850 noćenja. Turistički promet kulminirao je u Novom 1939. godine, dakle pred početak Drugog svjetskog rata, kada je u gradu boravilo 3.946 turista, a ostvareno je 62.992 noćenja.
Rad Lječilišnog povjerenstva, bez obzira kako se je u kojem periodu službeno nazivao, bio je veoma plodonosan, svrsishodan i raznolik. Tako je već 19. travnja 1926. godine u zapisniku egzekutivnog odbora zabilježeno… “glede filma Novi, kojega smo nabavili, a koji se je prikazivao u Novom, traže razna kinematografska poduzeća ogromne svote novca. Tako “Bosna film” traži za mjesec dana, što bi se po raznim kinematografima u našoj zemlji prikazivao naš film 4.500 din. Kino “Apolo” u Novom Sadu traži za prikazivanje 500 dinara i naplatu za hrvatsko-srpski tekst 6 din. po metru. Budući da se film nalazi u većem dijelu slike drugih mjesta – napose od mjesta Crikvenice, to neima smisla propagirati tim filmom – dok se ne odstrane slike Crikvenice”. Iz ovog kratkog zapisa može se zaključiti da se je Odbor služio najsuvremenijim promidžbenim, tada dostupnim sredstvima, osjećajući rivalstvo sa susjednim mjestima. Aktivnosti Lječilišnog povjerenstva, odnosno preimenovanog kasnije u Kupališno povjerenstvo ili Općinski turistički odbor, može se zahvaliti izgradnja tenis igrališta u parku “Lukavice” godine 1926., proširenje plaža i dogradnja novih kabina za kupače, gradnja dječjeg bazena na plaži, plivališta ispred kupališne zgrade, te skakaonice – “trambulina” – godine 1938/39. U nastojanju da zadovolje želje i potrebe posjetitelja turistički djelatnici i entuzijasti izazvali su veliki interes domaćih i inozemnih posjetitelja, o čemu svjedoče statistički podaci. Od prvih podataka iz 1897. godine, koji bilježe da je u mjestu boravilo ukupno 374 posjetitelja, već godine 1910. broj posjetitelja raste na 832, godine 1931. na 2.406, a godine 1939. čak na 3.946 posjetitelja, koji su ostvarili 62.992 noćenja. Uzme li se u obzir da je Novi Vinodolski te godine imao veoma skromne smještajne mogućnosti tj. svega 407 soba ili 745 kreveta, tada možemo bez ikakve rezerve utvrditi da je 1939. godina bila rekordna godina organiziranog turističkog djelovanja u periodu prije početka Drugog svjetskog rata. Da je Novi Vinodolski u to vrijeme bio zaista privlačno i mirno obiteljsko ljetovalište, potvrđuje i činjenica da su članovi tadašnje kraljevske dinastije, koji su imali u tadašnjem društvenom uređenju mogućnost birati u zemlji ili u svijetu bilo koje mondeno ljetovalište, izabrali godine 1934. baš Novi Vinodolski i hotel “Lišanj” za svoje odmaralište.
Srećko Kabalin, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.
Povjesnica Novog Vinodolskog teško se može sažeti u nekoliko stranica pisanog teksta iz razloga koji su svojstveni sredinama bogatim zbivanjima te djelovanjem pojedinih ličnosti. Štoviše, neka od tih događanja i neke od tih ličnosti bitni su i za znatno šire prostore od užega zavičajnoga prostora. U tome smislu, već sada ističemo ˝Vinodolski zakon˝ iz XIII. Stoljeća te bana/potkralja i pjesnika Ivana Mažuranića iz XIX. Stoljeća.
Novi Vinodolski (u starijim vrelima upisan i kao Novi, Novi pri moru, Novigrad itd.) već je i po svome zemljopisnom položaju determiniran za određene funkcije koje su omogućile usmjeravanje šire pažnje na njega. Cijelo područje Vinodola – najznačajniji dio kopnenoga dijela Kvarnerskog primorja – razdijeljeno u tri relativno uočljive cjeline; planinsko-šumska pozadina, poljoprivredni resursi u sredini i obala davali su široke mogućnosti za razvoj ljudskog života. Taj se život odvijao uglavnom na uzvišenjima, najprije u gradinama; ta prethistorijska naselja s karakterističnim kružnim obodnim sustavom nisu, međutim, relativno čvršće ukorijenjena poput onih na susjednome otoku Krku, npr. Jadran od primjena lijepe koncentrične a opet elastične aglomeracije upravo je Novi iz kasnijih vremena, također na brežuljku, smješten u podnožju višeg brijega Osap, naseljenog u prethistoriji. Usto, Novi se nalazi na općenito pogodnome mjestu , na raskrsnici cesta od kojih jedna na jugu izlazi u plodnu vinodolsku dolinu a druga teče uz obalu, a ponad utoka Suhe Ričine u Jadransko more; tu je i (jedini) otočić Sv. Marin (Školjić).
U Novome Vinodolskome relativno je lako napisati veliku povijesnu sintezu i mali sažetak, ali je teško sročiti relativno mali nacrt pregleda prošlosti. To je grad s osebujnim bogatstvom života kakvoga drugdje nema, iako je čvrsto inkorporiran u matično tkivo hrvatskoga narodnog bića.
Kvarnerskoprimorski grad Novi Vinodolski na istočnoj obali Jadranskoga mora u Zapadnoj Hrvatskoj ljudsko je naselje od veoma dalekih prethistorijskih vremena, dakle otprije niza tisuća godina;
ostaci gradine na brdu Osap govore o tom životu, a u Novome i oko njega sačuvani su i tragovi živoga prisustva Rimljana, posebno i stoga što je ovuda tekla značajna cestovna magistrala, od Tršćanskoga zaljeva do Senja te dalje. Štoviše, na samoj obali podignuta je utvrda/naselje Lopar, a na otočiću Sv. Marin, gdje ima i potvrda o postojanju ranokršćanskoga hrama, nađen je i natpis s imenom Jelene, majka cara Konstantina.
Stanovnici su oduvijek bili orijentirani na plodno zaleđe, na vinodolsku dolinu, osobito su značajna proizvodnja vina te izvoz drva iz golemoga šumskoga zaleđa, zatim prevozničke usluge (osobito – sol) te visoko građevinsko umijeće stanovništva.
Snažna prekretnica u životu ovoga kraja nastupa s dolaskom Slavena (vjerojatno krajem 6. ili 7. st.), koji se i ovdje rano profiliraju kao Hrvati, tako da je Vinodol sa susjednim o. Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njiho
voj (konačnoj) domovini na istočnoj obali Jadrana. Novljansko je područje dio hrvatskoga kneštva i kraljevstva, pa Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva. U kontinuitetu ovdje traje staroslavenska služba božja (glagoljanje, uz upotrebu glagoljskoga pisma, pa na njemu nastaje i niz veoma značajnih spomenika -brevijara, misala itd.). U 13. st. Vinodol dolazi u posjed krčkih knezova (potonjih Frankopana), koji podižu Novi Grad na brežuljku ponad prirodne lučice koju formira Suha Ričina svojim utokom u Jadran. Za vladavine krčkih knezova (od 13. do 17. st.), god. 1288. u Novome nastaje “Vinodolski zakon”, zbirka pravnih propisa za devet vi
nodolskih općina; naravno, pisan je na glagoljici, a vrhunski je proizvod hrvatskoga srednjovjekovnog prava, prvi u južnoslavenskim zemljama, te jedan od najvrednijih i u svjetskim razmjerima, veoma zanimljiv i istraživačima u nizu oblasti znanosti i kulture. I donošenje “Vinodolskog zakona” upravo u Novome potvrđuje činjenicu da je taj grad postao središnji dio Vinodolske knežije. Širi se i van zidina. No, dioba obitelji Frankopan u osam loza i sustavni prodori Osmanlija od 15. st., s negativnom politikom Venecije protiv uskoka – izbjeglica/prognanika iz ostalih krajeva Hrvatske te istočnih južnoslavenskih te balkanskih područja, razaranje Novoga od strane Turaka pa Mlečića znatno su doprinijeli opadanju gospodarske i druge snage Novoga. Znatne su i demografske promjene izbjeglice/prognanici postupno se integriraju u ovaj glagoljaško-čakavski kraj, a pučanstvo prihvaća dio njihova života I običaja. U međuvremenu, od kraja 15. st. župna crkva postaje katedralnom jer ovdje živi (i umire) izbjegli modruški biskup Krištofor.
Novljani kao evidentni i osvjedočeni Hrvati doživjeli su logično u današnjoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj ostvarenje svih onih snova, što su toliki naraštaji Novljana, pučana, i njihovih najeminentnijih ljudi iz oblasti hrvatske politike, znanosti, umjetnosti i kulture sanjali stoljećima: U hrvatskom Domovinskom ratu 1990.-1995. sudjelovalo je stotinjak Novljana, od kojih je nekolicina njih dalo svoje živote, a više njih je ranjeno.
Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
Tipograf, Rijeka 1995.
Od prethistorije do dolaska Slavena
Prethistorijski nalazi govore o životu nama još pobliže nepoznatih paleolitskih ljudi u spilji Peć na Zagori, a brončanoga doba dalje u gradini na Ospu. Bez sumnje, ovdje su veoma dugo razvijali svoj život nama poznati Iliri – Japodi, a od 4. st. pr. Kr. Vjerojatno Liburni, znameniti osobito po svojoj brodograđevnoj i brodarskoj vještini. Vrijednost novljanskoga područja, koje se nalazilo između većih japodsko-liburnijskih naselja Senja i Bakra već je onda morala, dakle, biti znatna. Nema sumnje u to da su i ovamo stizali uvijek znatiželjni i za trgovinu zainteresirani Heleni (Grci).
Ovo područje, međutim, izuzetni položaj dobiva za vlasti Rimljana, u prvom stoljećima nove ere. Vinodol (vjerojatno) kao Vallis vinearia (pod tim imenom spominje se, doduše, tek u 12. st.) postao je živo, osobito tranzitno područje, na novoizgrađenom putu čiji je početak u Akvileji (potonji Oglej), a koji se u Bakarskom zaljevu račva prema dolini te uz more; ti se krakovi opet spajaju u Novome, u jednu ceste, dalje prema Senju. Nalazi u Novome i oko njega govore o naglijem cvatu rimske civilizacije; vino i masline/ulje bili su značajni izvozni proizvodi, što potvrđuju podvodni nalazi u Povilama.
Mišljenje je nekih istraživača da je snaženje vlasti cara Konstantina Velikoga pridonijelo i pojavljivanju Lopara u uvali Lišanj kao velike utvrde/naselja. Na susjednom otočiću Sv. Marinu nalaze se dokazi o veoma ranoj pojavi kršćanstva – sačuvani su temelji crkve, a i natpis s imenom Konstantinove majke Jelene. Lopar je zapravo dio cijeloga jednog obrambenog sustava, zbog kojega je morski kanal između Novoga i otoka Krka postao sigurna plovidbena ruta.
Antički svijet što ga je činila civilizacija sa središtem u Rimu, išao je, međutim, kraju; nije ga spasilo niti stvaranje centra u Konstantinopolu (Carigradu), iako je Istočno Rimsko Carstvo, poznato kao Bizant, živjelo još stoljećima, a neko je vrijeme u njegovu sastavu i Novi. No, velika seoba azijskih i europskih naroda dovela je i ovo područje pod Gote, ali najtemeljitiju prekretnicu učinio je dolazak Slavena.
Prvo hrvatsko doba
Slaveni se prvi put na obali Jadrana spominju 599. i 600. god. U susjednoj Istri. Oni su se i na novljanskome području profilirali kao hrvati. Ostaci Roma i poromanjenih Liburna te drugih pripadnika golemoga afroazijskoeuropskoga Rimskog Carstva u Kvarnerskom primorju uspjeli su se održati samo u doista čvrstim utvrdama, na ovome području samo u gradovima Osoru, Krku i Rabu, a možda i u Tarsa-tiki na obali Rječine.
Čini se da je Vinodol područje među prvima u nas sasvim poslavljeno, odnosno pohrvaćeno; taj je kraj sa susjednim otokom Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj) domovini na istočnoj obali Jadranskoga mora (uz Dalmaciju i Istru). U Vinodolu su otkrivene hrvatske nekropole veoma ranoga postanka. Brojni su nalazi koji govore o živim međuutjecajima starohrvatskoga življa nastanjenoga na prostoru od Južne (dalmatinske) do dijela Zapadne (istarske). Tako prema jednome mišljenju i Novi u počecima 9. st. pripada jadranskoj državi hrvatskoga kneza Borne. I kasnije je, povremeno, dio hrvatskog kneštva i kraljevine, pa – prema M. Baradi – i neposredni ˝territorium regale˝. Nema sumnje da je i područje Novoga bilo dio hrvatske kraljevine Dmitra Zvonimira čije je ime zabilježeno prvi put hrvatskim jezikom i hrvatskim, glagoljskim pismom na Baščanskoj ploči na susjednome otoku Krku (oko 1100. godine), kao i prvi put hrvatsko ime općenito.
Novi, dalje, dijeli sudbinu ranosrednjovjekovne države koja je na prijelazu iz 11. u 12. st. postala dio Hrvatsko-Ugarsko Kraljevine. U to vrijeme pripada Krčkoj, pa Krbavskoj odnosno Senjskoj biskupiji, u kojima je, pa tako i u Novome, u upotrebi bila staroslavenska služba božja/glagoljanje, hrvatski jezik i glagoljsko pismo.
Samome mjestu, međutim, bitnije se mijenja povijesna sudbina u doba snaženja gospodara susjednoga otoka Krka – Krčkih knezova, jedinih koji su s jadranskih otoka prerasli u dinaste europskih razmjera, postavši, pored ostaloga i hrvatskim banovima/potkraljevima. Pojavivši se u vrelima u 12. st., a veoma vješto igrajući između dvije silnice – Mletačke Republike, čiji su velmože postali, krivotvorenom su darovnicom, datiranom 1223. god. Na ime kneza Vida II., a tobože od kralja Andrije II., dobili ˝totam terram Wynodol˝ . Falsifikat se odnosio vjerojatno na stvarne zasluge, a legaliziran je 1251. godine, te potvrđen i kasnije.
Drži se da su i kasnije zidine Lopara pregrmjele sva kasnoantička i ranosrednjovjekovna nevremena, naravno, s izmijenjenim stanovništvom; čini se da je ovdje bilo i župno mjesto u prvo hrvatsko doba. No, Krčkim je knezovima stari Lopar bio premalen, neudoban i nesiguran. Podigli su zato Novi Grad na prikladnijem mjestu, na brežuljku, podno brda Osap, a nad prirodnom lučicom koju čini utok Suhe Ričine u Jadran.
Knežija Vinodol
Knežija Vinodol (s tim statusom od polovine 13. st.) dijelila se na devet upravnih cjelina – ˝gradova˝, točnije rečeno općina (od sjevera prema jugu): Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Belgrad, Bribir, Novi i Ledenice. Planinski dio u pozadini nije Knezovima bio prepreka za povezivanje sa svojim ostalim hrvatskim posjedima koji su, osim Bakra i Novoga te donekle Trsata, udaljeniji od mora. No, Knezovi – s uporištem i na otoku Krku – utjecali su na to da se poljoprivredno bogata dolina i golemo šumsko prostranstvo postupno okrene i prema svome obalnom dijelu, i to onako kako su rasle ambicije i potrebe feudalaca; tako vinodolski ˝gradovi˝ razvijaju svoje lučice, a u 
novljanskome području osobito u samome Novom te u Žrnovnici i Povilama. Cijelo se područje, a osobito Novi, oslanja i na bogati šumsko-stočarski revir koji mu je pripadao i izvan Kvarnerskoga primorja, u zaleđu, u Gorskom kotaru.
Knezovi i dodatno utvrđuju Novi, jer postaje njihovo sve uglednije sjedište (od prve polovine 15. st. Krčki knezovi se nazivaju i Frankopanima), pa se tako u Novome odigrao i kapitalni povijesni događaj, koji je obilježio hrvatski prostor općenito, a značenjem je dobio i europske razmjere. Naime, učvršćavajući svoj feudalni položaj u knežiji, krčki su knezovi nailazili i na suprotstavljanje stanovnika, navikli na slobodniji život neposrednih podanika (udaljenoga) vladara. I inače vješti u političkim i drugim igrama, knezovi su u Novome 6. siječnja 1288. god., zajedno sa predstavnicima spomenutih devet općinskih zajednica donijeli pravne propise za Vinodol.
Toga su dana u pisanome obliku popisani i ˝stari˝ i stari pravni običaji, dodane su nove norme, pa je utvrđeno odvijanje vinodolskoga života te međusobni odnosi stanovnika i njihov odnos prema feudalnim gospodarima. Skup tih normi, danas poznat kao ˝Vinodolski zakon˝, napisan je hrvatskim jezikom, glagoljskim pismom, u primorskoj čakavici. Od 19. st., zahvaljujući upravo Novljaninu Antunu Mažuraniću, taj je pravni spis postao predmetom intenzivne pažnje brojnih hrvatskih i stranih znanstvenika, ali i publicista uopće, koja ne posustaje ni danas.˝Zakon˝ je vrhunski izraz i majstorsko djelo hrvatskog srednjovjekovnog prava, prvo takvo na južnoslavenskom prostoru, a u toj oblasti stavlja Hrvate u sam vrh hrvatskog pravnog života. No, to je i spomenik prebogat elementima veoma zanimljivim i za istraživače iz kulturne, jezikoslovne, gospodarske, socijalne, političke i onomastičke i drugih oblasti. Ukratko – taj izvor ulazi u najuži izbor od svega nekoliko najznačajnijih nacionalnih spomenika Hrvata uopće.
Sama činjenica da su krčki knezovi odabrali Novi za mjesto sastanka više desetaka najuglednijih predstavnika svoje knežije iz devet općinskih zajednica, s time da je bio i prisutan i knez Leonard, dovoljno govori da je mjesto imalo i prostore i druge, prateće mogućnosti za održavanje tako velikoga, uglednog sadržajnog i presudnog skupa i za Vinodolce i za feudalca. U dokumentu su na prvom mjestu ubilježeni upravo predstavnici Novoga: vinodolski i knežev dvornik Črna, plovan (župnik) Petar, satnik Vukonja Pribonja, Banac Saražin i Bogdan Vučinić.
Donošenje “Vinodolskog zakona” govori o središnjoj ulozi Novoga u Vinodolskoj knežiji u 13. st., iako je zemljopisno na njezinoj periferiji. Ali, Novi je očito bio i jedno od najvažnijih osobnih kneževih sjedišta; s knezovima je boravila i pratnja, a pratio ga je i sjaj koji je u to doba općenito vezan uz takve ličnosti. Osim toga, u Novome (i u susjednim Selcima) nalaze se i vrijedne solane, čiji se proizvod u srednjemu vijeku svuda mjeri izuzetno visokim novčanim vrijednostima. Sve je razvijenija poljoprivredna struktura, s osloncem na Velo polje u području Suhe Ričine; tu je i ribolovni dio privrede (iako Novljane pomorstvo nije življe privlačilo). Postupno se grade kuće i izvan zidina, grupirane u Varošu, između Place, Sv. Trojice i Brdašca, te Šćedine, Krasa, Mela i Lukavice, do 15. st. međutim, te se manje cjeline stapaju u Novi kao jedinstveno naselje. U 14. st. gradi se župna crkva, i to – zanimljivo – u stilu starokršćanske bazilike; tu je, npr., gotička crkvica Sv. Trojice te Sv. Fabijan i Sebastijan, itd. Smrt Nikole 1432., jednoga od najmoćnijih krčkih knezova uopće i prvoga s imenom Frankopan, označila je početak kraja te najmoćnije i najuglednije hrvatske velikaške obitelji – uz knezove Bribirske, odnosno Šubiće i, potonje, Zrinske, izuzimajući, naravno, vladarsku obitelj Trpimirovića. Velika državina, koja se prostirala diljem hrvatskih prostora (a povremeno i izvan njih), već se 1449. god. raspala na posjede osam frankopanskih loza. Novi je pripao Martinu, zajedno s Bribirom, Kotorom, Bakrom i Trsatom. Time počinje gubiti svoj središnji položaj, iako je baš taj knez na Osap doveo ugledne pavlinske redovnike.
Burna stoljeća
God. 1479. slijedi i neposredni, oružani udarac – zakratko Novi osvaja Martinov (veoma ambiciozni) brat Ivan VII. s obližnjega o. Krka, a ubrzo ga preotimaju vojnici kralja Matije Korvina. Novljani su odmah sagledali i dobili od samoga vladara potvrdu svojih sloboština. Međutim, te iste godine slijedio je snažniji udarac na gospodarskom planu – o. Krk su zaposjeli Mlečići, s čime su u znatnoj mjeri potrgane stoljetne veze između Novoga i Bodulije. Usto, nekoliko godina kasnije započinje i snažnije unutarnje kidanje nekadašnje Vinodolske knežije – Trsat je za Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo izgubljen jer je pripao Habsburgovcima. U međuvremenu neposredno novljansko zaleđe temeljito pustoše 
novi neprijatelji – Osmanlije, pa se u utvrdi Novi 1493. spašava i sam modruški biskup Krištofor s kaptolom; ovdje je i preminuo. lako Frankopani još više učvršćuju Novi, Turci su 1527. god. ipak prodrli i u nj, spalili ga te dio puka odveli u ropstvo.
Ipak, kneževski Novi obnavlja se; nastoji zadržati svoj stari sjaj, iako privredno više nema one stare snage. No, Krištoforov dolazak pretvara Novi u biskupsko sjedište, pa je i crkva uzdignuta u katedralno središte. 0 značenju tadašnjega Novoga govori I niz spomenika – zlatni relikviraji iz 14., drvena Bogorodica, pokaznice i glagoljski natpis iz 15. st. itd. Osobito su značajni glagoljicom pisani spomenici – I. novljanski brevijar iz 1494., s prijepisom apokrifa o Tekli iz 12. ili 13. st., koji je najstariji na južnoslavenskim prostorima. Taj golemi brevijar uglavnom je napisao pop Martinac na Grobniku, a za pavlinski samostan na novljanskom Ospu; u tome kodeksu svećenik je ostavio najsvježiji podatak o propasti hrvatskog plemstva prethodne godine na Krbavskome polju i konačnom rasapu Hrvatske.
Dioba Vinodola i dalje pokazuje svoje štetne posljedice za Novi. U drugoj polovici 16. st., zahvaljujući složenim obiteljskim i drugim vezama, Novi je kratko u posjedu Zrinskih, no vraća se u svojinu tržačkih Frankopana. Od Novoga do Trsata Vinodol drže Zrinski, a glavno središte postaje Bakar, te Novome ne pomažu ni stroge frankopanske naredbe, poput one da njihovi podanici iz Modruša i Gorskoga kotara svu robu moraju dovesti “u grad naš i porat novski pri moru, ali ako bi koj sol, ulje i kakav godar robu pri moru u kojem drugom mestu, nego u rečenom portu kupoval da vsa takva roba (treba) va contrabant vzeti”. Znatno umješniji Zrinski u kratko vrijeme svoj dio Vinodola tako gospodarski uspješno razvijaju kako Frankopanima nije uspjelo stoljećima prije. Znatnije veće prihode ne donose ni urbarijalni propisi kojima u dva navrata Frankopani u 17. st. nastoje srediti gospodarske odnose u Novome; čvršćih kmetskih odnosa nije moglo biti ni tada.
Silovita turska osvajanja te prodori Turaka i u novljansko područje, čak i u sam Novi, kako rekosmo, pored udaraca na gospodarskom polju donose i znatne demografske promjene. Jer, i ovamo stižu brojne izbjeglice i prognanici iz Bosne, Hercegovine i drugih istočnobalkanskih zemalja, ali i iz ostale Hrvatske, koja je od katastrofalnoga poraza na Krbavskom polju 1493. gotovo sasvim otvorena Osmanlijama; ne pomaže mnogo ni ulazak hrvatskoga dijela Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva 1527., pa tako i Novoga, u sastav Habsburške Monarhije. Jer, na sve nedaće nadovezuje se i politika venecijanske sile na Jadranu prema izbjeglicama/ prognanicima iz turskih područja, sve poznatiji pod imenom uskoka, od kojih se najznačajniji dio postupno koncentrira u Senju, pa i u Novome.
Frankopani i Zrinski koriste prigodu da novim stanovnicima popune svoje posjede na obali, a oni odavde nanose i teže udarce Turcima, a potom i Mlečićima, harajući susjednim o. Krkom i Istrom; to, međutim, pridonosi daljem opadanju starih, plodnih veza i s novljanskim područjima. Traje razdoblje tzv. uskočkih ratova, u kojima se prelamaju interesi više europskih velesila, a pojedini hrvatski sjevernojadranski predjeli uništeni su na duže razdoblje.
Zrinski i Frankopani
S obzirom na to da pojedini Zrinski i Frankopani ne žele ili ne mogu riješiti uskočki problem svojih vlastelinštava, u početku 17. st. javlja se prijedlog da se Vinodol Zrinskih i Novi Frankopana predaju vladaru. No, kako je Novi sve snažnije uskočko uporište, Mlečići kreću u radikalno uklanjanje toga opasnog nukleusa te ga napadaju 1598., 1613. i 1615. godine; posljednje godine napravili su takav pokolj da je izazvao pažnju i širih europskih razmjera. Pored ostaloga, Mlečići razaraju i Lopar te pavlinski samostan na Ospu. Dvije godine kasnije, ugovorom u Madridu, uskočka je opasnost uklonjena, oni su uglavnom raseljeni, ali nemiri u novljanskom kraju traju i dalje, pa, npr. polovicom 17. st. Frankopan mora intervenirati u sukobu Novljana i novih stanovnika u susjedstvu. Suprotnosti i sukobi, međutim, vremenom nestaju, došljaci se integriraju u ovdašnji život, a staro stanovništvo prima razne elemente njihova života i zadržava ih sve do danas.
Od naglijega gospodarskoga prosperiteta većega dijela Vinodola pod vlašću Zrinskih donekle ima koristi i Novi, kojemu je pripadao i značajan mlin u Žrnovnici, obnavlja se i feudalčev/dvorac/kaštel. No, sve nesretno propada u tragičnome krahu 1671., kada je habsburški dvor slomio otpor Zrinskoga i Frankopana kao najviđenijih hrvatskih velikaša. Uz Petra Zrinskoga, iako je u Bečkome Novome Mjestu izgubio glavu i znameniti hrvatski književnik Fran Krsto Frankopan, posljednji iz toga roda u hrvatskim zemljama i posljednji gospodar Novoga iz te obitelji. U danima sloma zrinsko-frankopanske pobune, knezeva supruga Julija (rođena Narro) i rođak Orfeo Frankopan upravo su iz Novoga uspjeli brodom prebjeći na mletačko područje. Oni su jedino odavde uspjeli spasiti dio bogatstva, jer je započela temeljita pljačka svih frankopanskih i zrinskih dobara. Novi je zajedno s drugim posjedima pripao dvorskim institucijama, koje su ga međusobno preprodavale ili odstupale.
Novi se postupno i fizički urušava, čak i dvije trećine grada, ali potkraj 17. st. ipak počinje oporavak, što se ogleda i u življem porastu naselja izvan zidina, a u 18. st:. i u barokizaciji župne crkve te obnovi kaštela. Oporavku je pridonijelo i obnavljanje starih ili građenje novih cesta prema Senju i (dolinom) do Rijeke. Takvom gospodarskom usponu znatno pridonosi i osjećaj slobode – otkupljuje se rabota i druga podavanja; tada je (1763.) na novljanskom vlastelinstvu bilo 6 plemićkih, 11 slobodnjačkih, 63 knapskih i 130 kmetskih kuća.
Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
Tipograf, Rijeka 1995.
Na prijelazu u XIX.stoljeće
U drugoj polovici 18. st. Novi je zakratko vraćen Banskoj Hrvatskoj, u okviru novoformirane Severinske županije. Početak 19. st. obilježen je izmjenama francuske i austrijske vlasti te nestankom međudržavne granice u kanalu prema o. Krku, jer je Mletačka Republika prestala postojati. Novi ulazi u sastav “Ugarskoga primorja”, a povremeno ovdje je (i u drugoj polovini 19. st.) nadležan guverner u (tadašnjoj) Rijeci. U prvoj polovici 19. st. za Novi je neposredno bio nadležan kaštelanat u Crikvenici, i to do 40-ih godina, kada je Vinodol bliže vezan uz Bansku Hrvatsku. Tada je Novi postao upravni centar, ali se primat opet mijenja, jer u međuvremenu Crikvenica naglije izrasta u veliko turističko naselje, pa je ponovo vinodolski centar. No, 1875. u Novi je preseljen sud, a 1886. i kotar, a samo je mjesto uređeno i kao općinska zajednica.
Na to je utjecalo nekoliko značajki – gospodarski oporavak relativno je siguran, što se ogleda i u vanjskome izgledu zgrada, u većem broju trgovaca i trgovina. Poboljšani je položaj pridonio i ulaganju u kulturu, pa je tako god. 1845. osnovana prva hrvatska čitaonica u Kvarnerskom primorju, jedna od prvih u hrvatskim zemljama uopće. God. 1848. definitivno nestaju feudalni ostaci, a Novi ulazi u sastav Banske Hrvatske. Pedesetih godina otvorena je pošta, a sljedećega desetljeća Novi se gradnjom posebne luke naglo uključuje i u parobrodarski svijet; postaje još značajnijim cestovnim raskrižjem – sagrađena je i cesta do Ogulina. Dolazak obilnije količine vode 80-ih godina iz izvora Ivanj, s rezervoarom na Bahalinu, omogućio je novi, dotad neslućeni razvoj Novoga. No, ovdje ulazimo u novi period života ovoga mjesta i njegova pučanstva, a trebamo s razlogom zastati i ukazati na još jedan, u uvodnim rečenicama spomenuti fenomen.
Novi je dao niz svećenika-glagoljaša, pa i znamenitih ličnosti, poput modruško-senjskoga i krbavskoga biskupa Ivana Krstitelja Kabalina (18. st.) te Ivana Krstitelja Ježića (18.-19. St.); obojica su znatno utjecali na porast kulturnoga i drugoga značenja svoga rodnoga grada, već i svojim osobnim čestim boravcima u njemu (štoviše, ovdje su sagradili i svoje biskupske rezidencije). Usto, kao posljedica gospodarskog uspona Novoga u 19. st. bilo je i formiranje cijeloga niza intelektualaca, koji živo sudjeluju i u ilirskom pokretu i u hrvatskome narodnom preporodu.
Mažuranići
Ovdje ukazujemo na svojevrstan, rijedak slučaj stvaranja cijele jedne pučke “dinastije”, i to u rodu Mažuranića. Bez sumnje, među njima, a i među Novljanima svih vremena najpoznatiji je Ivan Mažuranić (1814-1890.).
Svojim sudjelovanjem u ilirskom pokretu i hrvatskom narodnom preporodu, pa koautorskom dopunom Gundulićeva “Osmana”, npr., Mažuranić se iskazao kao istaknuti sudionik preporoda u širim hrvatskim razmjerima. A poemom “Smrt Smail-age Čengića” dao je temeljni polog hrvatskoj književnosti, savršeno umjetničko ostvarenje, koje – utemeljeno na visokim etičkim vrijednostima novljanskoga života – ugovori o klasičnom odnosu silnika i žrtve, o najvrednijim ljudskim osobinama, o pravdi, čestitosti, dostojanstvu. Kao dvorski kancelar u Beču, predsjednik Hrvatskoga sabora i prvi hrvatski potkralj /ban pučanin (1873.-80.) u ondašnjoj Hrvatskoj (bez Istre i Dalmacije, npr.) Mažuranić je vodio snažnu bitku za očuvanje hrvatskoga nacionalnog bića pred bečkim i 
budimpeštanskim pritiskom. Istodobno, reformama je znatno utjecao i na prihvat niza suvremenih zapadnih tekovina i brži razvoj Hrvatske na više područja.
Spomenimo, zatim, i kanoničkoga namjesnika Stolne crkve i prvog predsjednika prve hrvatske čitaonice u Kvarnerskom primorju u Novome Josipa Mažuranića, a tu su i Ivanova braća Antun (književnik i jezikoslovac) i Matija (putopisac i građevinar), zatim Fran (pjesnik), Vladimir (pravni povjesničar i predsjednik JAZU), Ivana (književnica) itd. Njihovo je životno djelo u 19. i 20. st. izvanredan prinos hrvatskome kulturnome, znanstvenom i političkom a time i nacionalnom korpusu općenito.
Novi je u istome vremenu dao i više drugih znamenitijih ličnosti — Ivan Vončina političar je i novinski urednik, Slavko Ježić književni povjesnik, Franko Potočnjak političar (podban) i publicist itd.
U ovome razdoblju Novi je osobito postao poznat po svojem osebujnom bogatstvu narodnoga života i običaja, folkloru, nošnji, narodnim stihovima stvaranim stoljećima, te znatnim dijelom očuvanima sve do danas.
Novljansko kolo
“Novljansko kolo” okreće se satima po određenome taktu, uz recital junačkih pjesama, povremeno čak i s tisuću pisaca i plesačica. Takva vrsta folkloranoga nasljeđa sačuvana je samo u Novome. Priredba se redovito odvija pred povijesnim frankopanskim kaštelom – kolo se kreće “arbanaškim” i “senjskim” korakom te “poskočicom”, uz pratnju pjevača junačkih pjesama, a poznate su i novljanske bugarštice te ljubavne “Ćurumbele”. Priča kaže da se u kolo uhvatio i ban Nikola Frankopan, a pouzdano se zna da je plesač bio i ban Ivan Mažuranić. U razdoblju mesopusta, u priredbu se na svoj način uključuju i maškare (sa “ženidbom”, npr., u kojoj sudjeluju samo muškarci). Pjesmu zna popratiti i svirka više stoljeća staroga glazbala sopila, “tanke” i “debele”. Novljanska se pjesma pomalo otima u primorju uobičajenoj tradicionalnoj dijafoniji, što je rezultat znatnijeg utjecaja demografskih promjena u ovome čakavsko-glagoljaškom kraju od 15. st. dalje.
Sličan je slučaj i s poezijom, osobito lirskom, koja ulazi u specifičniju grupu opće čakavske narodne tradicije; to se ogleda osobito u duljim baladama koje imaju za osnovicu junačke narodne pjesme i koje su – kako rekosmo – integralni dio kola. Također, još iz srednjovjekovlja datiraju neki radovi narodne predaje (vezane, npr., uz kugu) ili drama o suđenju mesopustu, uz čitanje “Žitka” koji je, pored ostaloga, i prava kronika širega povijesnog značenja. Specifična je i narodna ženska nošnja, od lokalnih varijanata u Kvarnerskom primorju sačuvana samo u Novome; košulja potječe još iz razdoblja renesanse, vjerojatno s kraja 15. st., no “veli rubac” zabilježen je već 1288. god. u “Vinodolskom zakonu” kao žensko oglavlje, “pokrivača” odnosno “hoverlica” – simbol udate žene, čije je nasilno skidanje bilo kažnjivo.
Takvomu načinu narodnoga života i običaja odgovarala je i arhitektura, prilagođena primorskom ambijentu, u kojem dominira kamen; niz elemenata odaje da je Novi bio kneževsko sjedište, znatno orijentirano i prema moru, te da je to grad koji karakterizira i šire mediteransko podneblje. Naravno, 19. i 20. st. donose i znatnije novosti.
Razvoj gospodarstva i turizma
Temeljeći svoj duhovni život na tim vrednotama, a naročito na čvrstoj vezanosti uz Katoličku crkvu, Novljani su u novije doba, osobito u 19. i 20. st. nastojali razviti i nove privredne grane, ne zapostavljajući stare. Tako je Novi povremeno bio – što možda čudno zvuči, jer je ipak riječ o obalnom, primorskom mjestu – i središte drvarenja; ovamo se slivalo kvalitetno drvo iz desetak tisuća hektara velikoga, jednoga od najvažnijih hrvatskih šumskih revira, ujedno i veoma bogatih lovnih područja. Drvo se izvozilo u više europskih i mediteranskih zemalja (odmah poslije 1945. god. posječena je drvna masa znala iznositi i do 900.000 m ). No, temeljni prihod tekao je sve do novijega vremena od poljoprivrede, osobito od vinove loze: u počecima 19. st. polovica prihoda, oko 10.600 forinti, otpadala je na vino. Prihod je stizao u većim iznosima i od trgovine te prijevoznih usluga. Novljani su, npr., na brojnim mazgama, mulama i konjima prevozili sol duboko u unutrašnjost Hrvatske, pa u Sloveniju i Zapadnu Hrvatsku (Istru), a vraćali su se s kontinentalnim i drugim proizvodima.
Veoma rano se Novljani okreću turizmu. Doduše, još 1844. god. uz more je postojala samo jedna kuća, ali već tada je Matija Mažuranić shvatio njezin dragocjeni smještaj. No, organizirano se u prošlom stoljeću u turistički život kreće od 70-ih godina, pa je nekadašnji knežev grad prvi u Vinodolu pokazao prednosti svojih smještajnih mogućnosti. Potkraj stoljeća niču i prvi hoteli, mjesto postaje istaknuto morsko kupalište i klimatsko lječilište, osobito za strance iz Austrije, Mađarske i Češke. O značenju Novoga, govore i posjeti istaknutih ličnosti, npr., prijestolonasljednika Franje Ferdinanda Habsburga, književnika Augusta Šenoe itd. Modernizirana je i proširena Stolna crkva.
Ali povremena krizna razdoblja imala su udjela i ovdje. Tako dolazi i do iseljavanja, pa Novljani svoju sudbinu u stranome svijetu osobito vezuju za građevinske radove; može ih se naći i na atraktivnim povijesnim mjestima, npr. na iskopavanju Sueskoga kanala od 50-ih godina 19. st. dalje, te u više prekooceanskih zemalja. Na to su iseljavanje utjecale i uzastopne boleštine koje su upropastile vinovu lozu koja je nosila – kako rekosmo – visok novčani prihod (od 410 ha god. 1815. vinogradi su do 1947. god. spali na svega 5,5 ha!). No, broj stanovnika ipak duže ostaje stabilan (oko 2.500), i pored nekoliko težih udaraca (npr., god. 1815. od gladi je umrlo 15 ljudi; god. 1836. od kolere je umrlo 130, a 1848. čak 212 ljudi), jer se nakon razvojačenja Vojne krajine u drugoj polovini 19. st. znatan broj Novljana vratio kući.
I. i II. svjetski rat
Nakon teških udaraca zadobivenih u I. svjetskom ratu i raspada Austro-Ugarske 1918., Novi Vinodolski se opet naglije turistički razvija, pa u Ljetnim mjesecima nekih godina znade dnevno ovdje boraviti i oko 1500 gostiju. Tome pridonosi, pored ostaloga, i uspostavljanje autobusne veze do željezničke stanice Plase te dnevna parobrodska veza s Vrbnikom i Sušakom. Presudan je korak uslijedio 1932. godine; tada je iz Žrnovnice dovedena voda u količinama dovoljnim za druga vinodolska mjesta. Iste je godine riješen i problem stabilnije opskrbe električnom strujom.
Treba reći da je ovo razdoblje karakterizirano veoma živim političkim opredjeljivanjem Novljana (kao nikad prije) u složenim prilikama Karađorđeve Kraljevine SHS odnosno Kr. Jugoslavije, u čiji je sastav Novi ušao 1918. godine, nakon pripadanja kratkotrajnoj Državi SHS (sa sjedištem u Zagrebu). Godine
1938. na izborima HSS je pobijedio tolikom većinom glasova, da je iza toga jugounitarizam u Novom manje-više mrtav. Godine 1937. utemeljena je u Novom čitaonica Seljačke sloge, a Narodna čitaonica, u kojoj su glavnu riječ imali jugounitaristi godine 1939. prešla je, da tako kažemo u HSS-ovske, hrvatske ruke.
I Drugi svjetski rat u znatnijoj je mjeri Novome nanio udarce, pa i smrtonosne, pored ostaloga, Novi je stradao i od bombardiranja od strane talijanske (1941.) i njemačke avijacije (1943.). No, pod talijanskom i njemačkom okupacijom od 1941. do 1945.god. osobito su snažni rodoljubni i socijalni osjećaji stanovnika Novoga, pa Novljani živo sudjeluju u oslobodilačkoj i antifašističkoj borbi za slobodu i ljudsko dostojanstvo. Iz toga razdoblja u širim je razmjerima, a osobito u Bosni i Hercegovini, Novljanin Slaviša Vajner, antifašistički borac. Već 1942. god. osnovano je šire tijelo nove vlasti u nastajanju -Kotarski NOO Novi. Vlast ustaške NDH ne osjeća se; stvarno je Novi već za rata dio Federalne Države Hrvatske u nastajanju (kao dio Demokratske Jugoslavije), što ostaje i poslije sloma Velikonjemačkoga Reicha i njegovih saveznika 1945., odnosno pobjede antifašističke savezničke koalicije i narodnooslobodilačkog pokreta u okviru te koalicije. Tijekom Drugog svjetskog rata u Novome je od strane partizana i u domobranstvu strijeljano, odnosno stradalo više od dvadesetak Novljana.
Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
Tipograf, Rijeka,1995.