Novosti

Plivači i plivačice »Vinodola« uspješno su nastupili na Prvenstvu Hrvatske B klubova za kadete, mlađe kadete i opću kategoriju, što je održano u Bizovačkim toplicama 4.-6. veljače 2005. U konkurenciji osam klubova i 160 plivača i plivačica, Novljani su osvojili 35 medalja u pojedinačnom natjecanju. Kulturni život u Novom Vinodolskom

U Novom je još godine 1875. bilo utemeljeno pjevačko društvo “Mažuranić”, što se godine 1932. preimenovalo u “Stjenjak”. U njemu je još djelovalo tamburaško društvo “Lovor”, tamburaško društvo “Zvonimir”, limena glazba (1912); i đačko tamburaško i pjevačko društvo “Vinodol” (1923. ili 1925.);, što je bilo osobito popularno u Novom zahvaljujući uspješnom radu njegove diletantske, kazališne družine, što je godinama najuzbudljivije zabavljalo i uveseljavalo stanovništvo Novog; koje je tada bilo jako sklono ovom zabavno-umjetničkom mediju, u trenutku kada osim njega u pustoši i tišini jesensko-zimske osame turističkog mjesta nije bila postojala nikakva druga mogućnost kulturnog zadovoljenja. U Novom su između dva svjetska rata često gostovali ondašnji prominentni kazališni, operni i baletni umjetnici iz Zagreba i Beograda, pošto je u Novom bila Glumačka vila na Ogulinskoj cesti, u kojoj su se oni odmarali. Za vrijeme ljetnih sezona oni su nastupali na terasi hotela “Lišanj” pred ondašnjom elitističkom novljanskom publikom, a to su između ostalih bili: Zinka Kunc-Milanov, Zlatko Baloković, Lovro pl. Matačić, Vjekoslav Afrić, Marijana Radev, Rudolf Hackl-Kukić, Viktor Starčić, Vika Podgorska, August Cilić, Ruža Cvjetičanin, Dubravko Dujšin, Branko Gavela, Nada Babić i toliki drugi umjetnici najviše umjetničke reputacije, povremeno čak i pojedinci i gostujuće kazališne ekipe iz Čehoslovačke i Mađarske. U Novome je godine 1925. zahvaljujući entuzijazmu Rudolfa Paškvana radio kinematograf u salonu novljanske obitelji Antak, nastavivši poslije jednogodišnjeg prekida, rad od godine 1928. do godine 1934, u dvorištu Novljanke Zore Piškulić-Arbičinke. Večernji zabavni život u Novom u međuratnom razdoblju (1918-1941); bio je doista živopisan i bogat, na svoj način i prema onovremenskim kriterijima skoro monden. Plesne i druge zabave održavale su se na terasama hotela “Lišanj”, “Kleka”, kavane iznad novljanske plaže, restauracije “Malvić”, vile “Nade” i na terasama tadašnjih novljanskih gostionica, posebno “Vinodola” na novljanskom korzu, kao i na terasi najstarijeg novljanskog hotela “San Marino”, u čijem staklenom paviljonu je svojedobno bila kockarnica, čiji su prvi klijenti bili bogati predstavnici ondašnje ruske carističke emigracije, što su iz Senja u Novi dolazili u kočijama. Cesti gost Novoga bio je poznati magioničar Sven-gali, a povremeno tijekom cijele godine gostovale su u Novom i ruske kozačke grupe, što su uz ostale zabavne točke izvodile na novljanskom nogometnom igralištu na Melu razne šokantne i uzbudljive ekshibicije na trkaćim konjima. U Novome je bio osobito popularan sastav Koči Kalmana, unutar kojeg je poslije završetka Drugog svjetskog rata u kavani iznad novljanske plaže više godina pjevao i poznati pjevač zabavne glazbe Ivo Robić. Novljanska putnička obala tijekom ljetnih turističkih sezona pružala je poseban rivijerski ugođaj, pošto su svakodnevno uplovljavali u nju manji i veći putnički brodovi, do sedam putničkih pruga, uključujući i noćne promenadne vožnje. Nerijetko su u ljetnom razdoblju Novi posjećivali i ratni brodovi ondašnje Kraljevske ratne mornarice, uklapajući se u turističko-mondeni kontekst Novog, koji je doista bio neprijeporan. U novije vrijeme pojam kulturno-zabavnog Novog je dakako uz druge novljanske kulturne aktere, Kulturno umjetničko društvo “Ilija Dorčić” što je utemeljeno godine 1951, a čiji je prvi predsjednik bio Juraj Potočnjak. Ono do dana današnjeg neprekidno, uporno i najuspješnije njeguje kult novljanskog narodnog folklornog stvaralaštva na najambicioznijim razinama, posebno promicanja novljanske narodne ženske i muške narodne nošnje, dobivši za to mnoga priznanja i nagrade u zemlji i inozemstvu.

Rani razvoj turizma u Novom tamo još u drugoj polovici 19. stoljeća nije uopće slučajan, budući da se je on počeo iskazivati u uvjetima djelotvornog uprisutnjenja kulturnog ozračja Novoga; što je rezultiralo visokim nivoom turističke kulture i sadržajnim kulturno-zabavnim životom; pogotovo u razdoblju između dva svjetska rata, kada je Novi zbilja bio mondeno turističko ljetovalište srednjoeuropskih određenja na razini ondašnjih najekskluzivnijih hrvatskih, jadranskih turističkih središta. Novi je čak po koječemu bio čak ispred njih, što najbolje i najuvjerljivije potvrđuje i danas određeni visok nivo turističke kulture u Novom, što je nedvojbeni šarm što nekim današnjim novoizgrađenim turističkim središtima toliko nedostaje, što dakako ne može promaknuti oku dobrog poznavatelja ambicioznih zahtjevnosti modernog turizma. Kulturni image Novoga svrstava ga među najperspektivnije prostore Hrvatskog primorja na planu turizma, pošto u Novom postoje skoro sve pretpostavke za ovaj oblik njegove identifikacije i za ostvarenje jedne sretne sinteze kulture i turizma, na čemu se danas opravdano toliko inzistira. Uostalom, nemoguće je govoriti o kulturi u Novom Vinodolskom; ukoliko se ne uzme u obzir njegov bogati i polivalentni turistički razvoj, što je uz ozračenje novljanske kulturne baštine, jedan od najbitnijih anticipatora njegove kulturne identifikacije.

Cilj Udruge je djelovanje građana na unapređenju kulturnog stvaralaštva i kulturnog života u Novom Vinodolskom, Primorsko-goranskoj županiji i u Republici Hrvatskoj. Osnivači su uvjereni da se kroz kulturne sadržaje postiže skladan društveni razvoj, humanost, tolerancija, viša kvaliteta života građana i društveno prihvaćene vrijednosti suvremene civilizacije.
Udrugu možete posjetiti na web stranici: http://www.kkfm.hr/

Nagrade

Na temu »Ekspanzivni razvoj crikveničko-vinodolskog kraja – blagoslov ili prokletstvo« u petak, 18. veljače 2005. godine u  Novom Vinodolskom u Domu kulture održan je znanstveno – stručni skup koji je okupio šezdesetak sudionika. Skup su organizirali Fakultet za turistički menadžment u Opatiji i Uredništvo »Vinodolskog zbornika«, a u publikaciju, posebno tiskanu za ovu priliku, uvrštena su 23 referata, čiji autori raspravljaju o daljnjem turističkom razvoju ovog kraja.

Novi Vinodolski se zahvaljujući ozračenjima i konkretizacijama svoje kulturne i civilizacijske tradicije tijekom stoljeća uobličavao postepeno, brže ili sporije kao urbano središte s nizom njegovih atribucija, od kojih su zacijelo možda najzamjetljivije one iz kasnijih razdoblja, dakako uz one najeklatantnije kulturne spomenike crkvenog i svjetovnog karaktera. U Novom se matične knjige krštenih počimaju voditi još godine 1650, a matične knjige vjenčanih godine 1874. Prvi oblik lučkog ureda utemeljen je u Novom godine 1850, prvi poštanski ured godine 1851, a carinska služba bila je uvedena u Novom već godine 1863. Prvi linijski putnički parobrodi počimaju pristajati u novljansku luku godine 1868, što je zamjetljiv dokaz kako se Novi relativno rano uklopio u sustav komuniciranja sa svijetom. U njemu je godine 1875. utemeljena ljekarna, godine 1884. dobio je vodovod, a godine 1932. puštena je u pogon električna centrala za uličnu i kućnu rasvjetu. Općina Novi izgradila je u Novom prvo javno drveno kupalište još godine 1886, a prvi hotel u Novom “San Marino” počeo se graditi godine 1897. Novljani su se odavno zahtjevnostima preživljavanja intenzivno bavili poljoprivredom, naročito vinogradarstvom i stočarstvom, zidarskim i klesarskim obrtom, istina, na razini najsiromašnijih najamnika, kao što su ubrzo morali doći u dodir s najudaljenijim zemljama poput SAD, Južne Amerike, Afrike, čak i Australije tjeskobnim odisejadama emigrantske sudbine krajem 19. i početkom 20. stoljeća, što ih je uz sve, pa i najstrašnije materijalne nedaće istodobno nužno činilo otvorenijim, svjetskim ljudima, što su protiv svoje volje morali dovoditi u pitanje zatvorenost, začahurenost patrijarhalnog idiličnog i neidiličnog života, kojim su bili skoro okovani. Novi je doista mnogo toga imao, i sloj pismenih crkvenih ljudi, i svoje patricije i druge imućnike, i brodovlasnike, i svoje velike jedrenjake čak, kao i manji broj veleposjednika i osrednje imućnih seljaka, a kasnije i svoje inteligente i političare, Mažuraniće, ali i ne samo njih. Posve je onda bilo logično da Novljani kao Hrvati, Slaveni i katolici prigrle kao neke amajlije i Kačićev “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” i molitvenike, kako bi ostali vjerni i dosljedni svom hrvatskom nacionalnom poslanstvu i katoličkom, kršćanskom opredjeljenju.

Glavna i najpoticajnija kulturna institucija u Novom Vinodolskom, što predstavlja pojam kulturnog Novog i stožer svih kulturnih djelatnost i u njemu je Narodna čitaonica Novi Vinodolski, jedna od najstarijih u Hrvatskoj, što ju je još davne godine 1845. utemeljio novljanski kanonik i istaknuli hrvatski rodoljub Josip Mažuranić, a koja je svojedobno odigrala značajnu ulogu u hrvatskom nacionalnom osvještavanju Novljana, u njihovoj postojanoj i nadahnutoj borbi protiv austrijskog, mađarskog i drugih imperijalizama, što su se obrušavale na ovaj segment hrvatskog prostora, na kojem je inače egzistiralo i živjelo od davnine, tj. stoljećima autohtono hrvatsko stanovništvo, što je onda razložno kasnije davalo tolike potvrde svoga hrvatstva. Istina ova čitaonica je postala u razdoblju između dva svjetska rata u Novom oštro retuširani fokus političkog života, odnosno političke borbe između ortodoksnih jugounitarista i Novljana naglašeno hrvatske orijentacije, HSS-ovaca, pošto je vodstvo ove čitaonice bilo egzaltirano jugounitarističko, nasuprot većini njenih članova, što se nije slagalo s njegovom politikom, što je rezultiralo njenim raspuštanjem godine 1939. Zaslugom njenih članova, pripadnika HSS-a čitaonica je početkom godine 1941. obnovila svoj rad pod nazivom Hrvatska narodna čitaonica, djelujući sve do godine 1943, kada je talijanski okupator sasvim onemogućio njen rad, zaključivši kako se ona sve više pretvara u ilegalni punkt novljanskih antifašista. Uz Narodnu čitaonicu u Novom je 1937. bila utemeljena i čitaonica “Seljačke sloge”, koja je djelovala sve do početka godine 1941, kada se ista uključila u sastav potpuno kroatizirane Hrvatske narodne čitaonice Novi. Danas je novljanska Narodna čitaonica reprezentativna i stožerna novljanska kulturna institucija najrezonantnije i šire hrvatske reputacije, u kojoj se tijekom cijele godine priređuju likovne izložbe, promocije knjiga i druge najrazličitije kulturne priredbe, na kojima nastupaju slikari, kipari, pisci i drugi umjetnici iz cijele Hrvatske, pogotovo tijekom ljetnih sezona, kada su posjetitelji mnogobrojniji i zahtjevniji. Istodobno čitaonicu koriste na tisuće njenih članova i turista, što posuđuju knjige iz beletristike u prvom redu; ali i iz drugih oblasti, a čiji fundus sačinjava više od petnaest tisuća knjiga. Novljanska čitaonica je gotovo i jedini novljanski izdavač, odnosno poticatelj izdavačkih poduhvata u Novom, a sama je dosad objelodanila tri kapitalne knjige o Novom, o njegovoj povijesti, kulturnoj baštini i o drugim aktualnim novljanskim temama.

Prof.dr. Dragomir Babić,

Fotomonografija Novi Vinodolski,

Tipograf, Rijeka 1995.

U Novom listu od 27.siječnja 2005. objavljena je Javna rasprava o Prijedlogu izmjena i dopuna detaljnog plana uređenja “Prisika”
Javna rasprava provest će se u trajanju od 15 dana, odnosno od 7. siječnja do zaključno 21. siječnja 2005. godine.
Javno izlaganje Prijedloga izmjena i dopuna detaljnog plana uređenja “Prisika” održano je u Gradskoj vijećnici Grada Novi Vinodolski, Trg Vinodolskog zakona 1, Novi Vinodolski dana  16.2.2005. (srijeda) u 12,00 sati. 

Kulturna prošlost Novog Vinodolskog

Prva svjedočanstva o hrvatskoj identifikaciji ovog područja vidljiva su u činjenici naseljavanja ondašnjih žitelja na gradini Osap u Novom Vinodolskom. Suhozidi strategijskog značenja jedine su zamjetljive markacije na mnogobrojne starine, koje svjedoče da su na području Vinodola. Uopće u Vinodolu su nađene ovdje u rimsko doba postojala i veća naselja. Rimski tragovi, tamo od 128. godine poslije Krista na ovom području potvrđuju pretpostavke, kako je već tada bio otpočeo proces romaniziranja imućnijeg liburnijskog stanovništva. Ambicije Rima i potrebe rimske vojske najvjerojatnije su bile razlog, da se ustroji kasnoantička utvrda Lopar, od koje su danas prepoznatljivi samo ostaci. Hrvati se nastanjuju u Vinodolu, odnosno u Novom krajem 8. stoljeća. To je posebno zamjetljivo u 13. stoljeću, kada je Vinodol potpao pod krčke knezove Frankopane, što rezultira i jedan viši, organiziraniji i kulturniji život stanovnika ovog područja, pa i stanovnika samog grada Novog. Tada i nastaje Novi grad, današnji Novi Vinodolski, koji se izgrađuje kao utvrđeno mjesto, tj. kao frankopanski kaštel, za kojeg se točno znade kada je izgrađen. Iz Vinodolskog zakona je vidljivo da je frankopanski kaštel već godine 1288. bio u posjedu obitelji knezova Frankopana, budući da je u jednoj od njegovih prostorija spomenute godine bio donesen Vinodolski zakon, inače prvi hrvatski i slavenski zakonik o običajnom narodnom pravu, napisan na starom hrvatskom jeziku i na autentičnom hrvatskom pismu glagoljici. Frankopanski kaštel u Novom Vinodolskom ostao je kao građevina u cijelosti u svom neizmijenjenom obliku sve do godine 1716. da bi kasnije bio podešen za funkciju vlastelinske utvrde bez pretenzije za nekakav stilski dekor. Novi Vinodolski je tada bio doduše samo jedan od vinodolskih gradova, bez neke posebne arhitektonske precizacije, no ipak istodobno i sa svjedočanstvima kakvih takvih drugih ondašnjih oblika kulturnog identificiranja.

Pop Martinac je još godine 1493. za pavline u Novom napisao časoslov krasnom glagoljicom, kojim su se bijeli fratri služili prilikom crkvenih obreda. Godine 1511. sagrađena je u Novom Vinodolskom kapelica sv. Sebastijana i Fabijana, na mjestu gdje je danas zvonik uz stolnu crkvu u Novom, što je izgrađena još u 14. stoljeću. Novi se od 16. stoljeća izdvaja na svoj način od ostalih naselja Vinodola svojom arhitektonskom osebujnošću, što je osobito došlo do izražaja nakon Krbavske bitke godine 1493., kada se njegova arhitektura podešava prema zahtjevnostima ondašnje situacije, pa se to onda konkretizira zajedničkim zidom pojačanim “šalama”, šupljim kulama i rondelom. Pošto je Novi grad na moru u njemu se izgrađuje za potrebe pavlina i luka, tzv. fratarski porat, tik uz sami samostan, kako bi isti imao što funkcionalniju namjenu. Svjedočanstva arhitektonskog i drugih određenja nastajala su dakako u tijesnoj vezi s povijesnom situacijom, a ona je nerijetko bila kontroverzna. Knez Martin Frankopan gradi u Novom u 15. stoljeću veoma markantnu građevinu, odnosno pavlinski samostan uz crkvu sv. Marije na Ospu, koja je postojala već godine 1446. Ova crkva bila je prepoznatljiva po nizu gotičkih elemenata. Srušena je godine 1917. Crkvica pak Svete Trojice sagrađena je u Novom potkraj 15. stoljeća, a svrstava se u red gradskih kapelica, zamjetljivih po prevazi gotičkih elemenata. Osim nje na području Novog Vinodolskog nastalo je više tzv. ladanjskih ili prigradskih kapelica, poput kapelice sv. Ivana na Krasi, crkvice sv. Lucije u novljanskom predjelu Zagori (1498);, crkvice sv. Nikole na Obali Petra Krešimira IV i kapelice svetog Kuzme i Damjana i iznad novljanskog Velikog polja.

Renesansno razdoblje u Novom Vinodolskom predstavljeno je na svoj način u crkvi sv. Filipa i Jakova, a došlo je do izražaja i u pavlinskoj crkvi sv. Marije na Ospu, u kojoj su u pučkoj maniri izvedeni renesansni kapiteli sa girlandama, glavama kerubina i figurativnim prikazima, kao i na reljefu frankopanskog grba nad vratima crkve, što je sada uzidan na južnoj strani novljanskog frankopanskog kaštela. Sakralna arhitektura predromantike može se zamijetiti u elementima predromaničke crkvice na otočiću sv. Marina pred Novim Vinodolskim. Tijekom pak 18. stoljeća nastale su u Novom biskupske rezidencije, kao što su to “Prepožitura” (1776); i “Biskupija” (konac 18. stoljeća);, što nose pečat provincijalnog baroknog klasicizma i drugih osebujnosti baroka.

Prema projektu zagrebačkog arhitekta Vilima Rauchera crkva sv. Filipa i Jakova dobila je godine 1904. historicističko pročelje, što se produžilo godine 1907. godine, dok se godine 1909. izgradio zvonik, što je osobito upadljiv pri pogledu na stari Novi. Zagrebački slikar Marko Peroš godine 1932. oslikao je unutrašnjost ove crkve kompozicijama iz evanđelja i povijesti crkve.

Slikarski umjetnički realiteti na novljanskom području poprilično su zanimljivi, a i vrijedni. Iz pavlinskog samostana, tj. iz crkve sv. Marije na Ospu sa početka 16. stoljeća plijeni pažnju lik Djevice Marije, veoma kvalitetan tročetvrtinski reljef s oznakama kasne gotike, s duhovito optočenim niskama od sedefa i koralja, danas na bočnom oltaru u stolnoj crkvi u Novom. Najvrijednija frankopanska donacija iz godine 1656. je oltar iz kapele sv. Sebastijana i Fabijana, danas u Narodnom muzeju u Novom Vinodolskom. Od njega su sačuvani antependij i podložak za retabl, koji se stilski neposredno nastavlja na zakašnjele oblike manirizma, iz kojih se tek u drugoj polovici 17. stoljeća izdvojilo barokno poimanje. Svetohranište sa glavnog oltara sv. Marije na Ospu sada je u sakristiji stolne crkve u Novom Vinodolskom. U prezbiteriju župne crkve sv. Filipa i Jakova u Novom postoje visokokvalitetne korske klupe datirane oko godine 1600., na kojima se osjeća živa maniristička tradicija. Jedan oltar, zacijelo najstariji što se nalazi u kapelici sv. Trojstva u Novom, a što su ga u Vinodolu pravili majstori za pravljenje oltara sve tamo do polovice 19. stoljeća, posebno je zanimljiv. Na njemu su sa strane mjesto voluta postavljeni orlovi ,potpuno stran ukras, koji vjerojatno ima heraldičko značenje. Glavni oltar u crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom iz godine 1807. djelo je švicarskih kipara-štukatera Clementa i Giacoma Somazzija.

U Novom listu od 21.siječnja 2005. objavljena je Javna rasprava o prijedlogu Detaljnog plana uređenja “Turističkog naselja Zagori”
Javna rasprava provodi se u trajanju od 30 dana, odnosno od 31. siječnja do zaključno 1. ožujka 2005. godine.
Javno izlaganje Prijedloga detaljnog plana uređenja “Turističkog naselja Zagori” održano je u Gradskoj vijećnici Grada Novi Vinodolski, Trg Vinodolskog zakona 1, Novi Vinodolski dana  15.2.2005. (utorak) u 12,00 sati.  Gradonačelnik Novog Vinodolskog Milivoj Vidmari predsjednik Gradskog vijeća Josip Čulinović priredili su u povodu blagdana Svih Svetih prijem za obitelji poginulih branitelja sa područja Grada Novog Vinodolskog te se kraće vrijeme zadržali u razgovoru s njima.
Nakon prijema, kojemu su bili nazočni i predstavnici braniteljskihudruga dragovoljaca, veterana, invalida Domovinskog rata i Ureda za obranu Crikvenica, te klenovarski župnik velečasni Stjepan Brlečić, položeno je cvijeće i zapaljene svijeće u spomen na poginule ispred spomen-ploča u holu Gradske uprave i na grobovima poginulih branitelja u Novom Vinodoskom, Povilama, Ledenicama, Krmpotama i Krivom Putu.

Pri Katedri čakavskog sabora “Novljansko kolo” djeluje Novljanski književni krug sa 14 redovnih aktivnih članova. Članovi pišu svoje radove na čakavštini, ali se ne isključuje i štokavština. Svake godine članovi Kruga objave po nekoliko knjiga pjesama i proze.

No, takav zadovoljavajući turistički uspon Novog Vinodolskog, kao i širenje mjesta u urbanističkom smislu i u komunalnoj opremljenosti, prekinula je, nažalost okrutna kataklizma Drugog svjetskog rata, a ratna divljanja i strahote izbrisale su iz svakidašnjeg života sve ugodno i lijepo, pa je tako i pojam “Turizam” zaboravljen u razdoblju od godine 1941. do 1945. U gradu je bio, doduše, formiran Putničarski ured, no nije imao nikakvih posebnih zadataka, osim da bude evidentiran i registriran, jer je Novi Vi­nodolski bio u tom periodu okupiran od talijanske, odnosno njemačke vojske. Po završetku Drugog svjetskog rata, uz spoznaju da je budućnost i prosperitet primorskih kupališnih mjesta, isključivo u obnovi turističkog gospodarstva, već 6. siječnja 1946. godine održana je u Novom konferencija na temu “Rad na obnovi turizma”. Nai­me, parkovi i ostale zelene površine u gradu bile su ispresijecane vojničkim rovovima, a prizemne prosto­rije hotela i restauranta bile su za vrijeme rata pret­vorene u konjušnice. Još ranije tj. 3. studenoga 1945. godine, u Novom je formiran Inicijativni odbor za obnovu turizma, koji preuzima funkciju prijeratnog Turističkog odbora, pa je već u prvoj poratnoj godini 1946. u Novom boravilo 2.761 posjetitelj, a ostvare­no je ukupno 43.757 noćenja. Treba zabilježiti da su 1946. godine zabilježena samo 22 posjetitelja iz ino­zemstva. Slijedi veoma plodno razdoblje u kojem su evidentni veoma značajni pomaci u komunalnoj in­frastrukturi i proširenju smještajnog i kuhinjsko-restaurantskog kapaciteta u mjestu, kao i kapitalni objekti na širem području Regije, koji su omogućili da se turističko-hotelijersko gospodarstvo ovog područja, pa i Novog Vinodolskog, ponovno nađe na li­sti kvalitetnih rivijera u emitivnim turističkim po­dručjima Europe i gotovo cijelog svijeta. Prostor i namjena teksta ne dozvoljava da se opširno elaborira ove značajne pomake, stoga ću ih samo kronološkim redom nabrojiti, da se ne zaborave. U travnju mjesecu 1948. godine Općina Novi Vi­nodolski donosi odluku o osnivanju “Lišanj”, mje­snog ugostiteljskog poduzeća Novi Vinodolski (nukleus današnjeg Hotelsko-turističkog poduzeća “Novi”);, a 1. siječnja 1949. godine osniva se i “Ivanj”, mjesno privredno poduzeće (za komunalnu djelat­nost);. Godine 1950. počinje gradnja novog kupališta, ispred hotela “Lišanj”, na mjestu gdje je nekada bilo drveno kupalište na kamenim stupovima. Godine 1953. osniva se Turističko društvo Novi Vinodolski. Godine 1955. gradi se u mjestu benzinska crpka “INA”, a na obali zv. “Pod sv. Mikulj” nastavlja se, prije Drugog svjetskog rata započeta, gradnja ljetni­kovca, odnosno vikend kuća. Na predjelu “Zagori”, a prema zahtjevima turista, formira se kamp, dok se godine 1962. u susjednom mjestu Povile počinje gra­diti turističko naselje, da bi se već godine 1963. proširio postojeći kamp u Zagori. Pokraj hotela “Lišanj” godine 1964. izgrađen je hotel “Horizont”, kao depandansa hotela “Lišanj”, a iste godine položena je kanalizacijska mreža na potezu od Place do lukobrana, sa ispustom u more. Godine 1965. gradi se nova zgrada pošte, kao i autobusna stanica, dok godine 1966/67. Turističko društvo gradi svoju poslovnu zgradu. Iste godine Tu­rističko naselje “Zagori” gradi paviljone za smještaj turista i poboljšava svoju ponudu gradnjom kupa­lišnog prostora sa dječjim bazenom. Da bi animirao potencijalnu klijentelu, Turističku društvo snima film s radnim naslovom “Rujan u Novom Vinodol­skom”. Turističko naselje “Zagori” u 1968. godini po­novno dograđuje i povećava smještajni kapaciteta, a u predjelu luke u Novom, HPT “Lišanj” 1969. godine gradi ljetnu terasu uz bivši hotel “Klek”. Radi potre­ba stanovništva i sve većeg uključivanja vlasnika pri­vatnih smještajnih kapaciteta u turističku ponudu mjesta, gradi se glavni kanalizacijski kolektor na dio­nici “Mel” – “Lukobran” godine 1970. Na visoravni otoka Krka, iste godine izgrađena je zračna luka, izgradnja koje je još tješnje povezala Regiju Rijeke s ostalim emitivnim destinacijama. Po­vezivanje zračne luke s kopnom vrši se trajektnim vezama, no izgradnjom mosta Krk – kopno godine 1980. otklanja se nedostatak trajektnih veza, pa se zračna luka autobusnim linijama povezuje s turi­stičkom rivijerom Hrvatskog primorja, a time i Novog Vinodolskog. Godine 1974. Novi dobiva auto­matsku telefonsku centralu. Od 1973. do 1976. godi­ne rekonstruiraju se nogostupi, poboljšava se javna rasvjeta i asfaltiraju se prometnice prema naseljima planinskog zaleđa Novog Vinodolskog. Da bi se za­dovoljilo potrebe sve brojnijih nautičkih turista, u luci se gradi benzinska crpka tipa “Marina” s dizalom za plovila.

Srećko Kabalin, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.

Katedra čakavskog sabora “Novljansko kolo” 
Novi Vinodolski, Obala Petra Krešimira IV 1a
Predsjednik Katedre: Srećko Kabalin, tel: 244-378

U tom zahvatu uređuje se plaža ispred hotela, gradi se na plaži veliki bazen s morskom vodom, a uz hotel for­miraju se tri tenis igrališta i četiri boćališta. U novoizgrađenom dijelu hotela smješten je natkriti bazen s morskom vodom, pa je time hotelski kom­pleks “Lišanj” zaokružen u veoma kvalitetnoj cjelini i ponudi. Od viška materijala, pri iskopu temelja za novi dio hotela, u predjelu luke, formira se betonska platforma, koja služi kao sunčalište domaćem sta­novništvu. Godine 1988. Novi Vinodolski obilježava 700. obljetnicu donošenja Vinodolskog zakona. Ovaj značajni jubilej, kroz 1988/89. godinu popraćen je popločenjem stare Place, uređenjem pročelja Frankopanskog kaštela, ulica stubišta i trgova u starom di­jelu grada, te izgradnjom novog trga sa stambeno-poslovnim centrom.

1993.godine naš Grad dobio je mogućnost za osnivanje Gradskog društva Crvenog križa Novi Vinodolski, što je i prihvatilo tadašnje Poglavarstvo grada. Osnivačka skupština održana je  01. kolovoza 1994.godine u Hotelu «Lišanj». Donošenjem Statuta  i registracijom društvo je počelo sa radom  15. rujna 1994. godine  i  tako zakoračilo u  desetu godišnjicu svoga rada.  Od Grada Novi Vinodolski kao osnivača  dobiva na korištenje prostor  za rad u  Vatrogasnom domu . Koncem 1998. godine Crveni križ seli se u nove prostorije na lokaciji Lokvice, gdje se i danas nalazi.

Izletišta

Izletišta. Specifičan geografski položaj Novog Vi­nodolskog pruža mogućnost posjetiteljima za dnev­ne izlete kopnom u bližu okolicu tj. povijesna mjesta i srednjovjekovne gradove Vinodola: Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik i Tribalj sa slatkovodnim jezerom, kao i šumska područja Krmpota i Breza, te bribirska šumska izletišta Lukovo i Maševo. Putničke agencije organiziraju autobusima izlete u krašku Postojnsku jamu, u Lipice zbog poznate er­gele konja “lipicanera”, u šumovita područja Gorskog kotara i izletište Bjelolasice, do otočkog arhipelaga Brijuni. Morem se priređuju izleti u susjedna mjesta: Klenovicu, Selce, Crikvenicu, a hidrogliserima i motor­nim brodovima na otok Rab, Trst i Veneciju. Karakteristična mjesta na sjevernoj obali otoka Krka: Vrbnik, Vinca, Šilo, Baška i Klimno, uz čuveno domaće vino “žlahtinu” i primorski pršut, nezaobi­lazna su izletišta, koja se ne zaboravljaju. Osebujni primorski krajolici spektralnih boja sunčevog izlaska ili zalaza, čine izlete morem posebno privlačnim i ro­mantičnim.

U ovih  posljednjih deset godina od  dobivanja pravne osobnosti  G.D.C.K. ostvarilo je zacrtani Program rada u potpunosti. Pored tradicionalnih djelatnosti  Crvenog križa kao što su dobrovoljno darivanje krvi, zajednička druženja sa darivateljima i aktivistima, služba traženja, preventivne djelatnosti prve pomoći i zdravstveno prosvjećivanje, rad s mladima, djelatnost socijalne skrbi, sabirne akcije, organiziranje kampova za mlade, promicanje i širenje ideja Pokreta Crvenog križa, međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava, te zaštita ugroženih  pojedinaca i skupina, u posljednje  tri godine u C.K. uspješno radi LIKOVNA RADIONICA, uspješno se provodi PROGRAM PODIZANJA KVALITETE ŽIVOTA,  mladi i volonteri sa svojim maskama sudjeluju na karnevalu, a i prisutni su u svim događanjima u Gradu.

Kulturno nasljeđe i spomenici. Novi Vinodolski i okolica obiluju mnogobrojnim spomenicima kultur­ne epopeje daleke prošlosti. Nažalost na vjetrometi­ni osvajačkih požuda mletačkih duždeva sa zapada i turskih zulumćara s istoka, branjen neustrašivim uskočkim junacima, Novi Vinodolski nije uspio sačuvati mnoga obilježja i spomenike tih, davno proteklih, slavnih godina. Razvaline rimske utvrde “Lopsica” (Lopar);, gradi­ne Ledenice, samostana fratara pavlina, crkve Majke Božje na Ospu, rijetki su i osakaćeni svjedoci burne prošlosti grada. Stolna crkva sv. Filipa i Jakova, sagrađena prije 16. stoljeća, dobro je sačuvana, crkvica sv. Marina na istoimenom otočiću u kojoj se na kamenoj ploči bil­ježi ime rimske carice Helene, crkvica sv. Trojice sa­građena potkraj 15. stoljeća, novljanski misal i brevijari iz 15. stoljeća i danas svjedoče novljansku kulturnu prošlost. Poseban dragulj u kulturnom očenašu ovoga kra­ja, svakako je Vinodolski zakon, prvi pravni kodeks slavenskog juga, pisan glagoljicom na čakavštini, za­bilježen je i sastavljen u Novom Vinodolskom godi­ne 1288. Pored spomenutog, mnogo dragocjenosti sačuva­no je u eksponatima Gradskog muzeja i galerije, kao i u Sakralnoj muzejskoj zbirci u crkvici sv. Trojice. Živopisna ženska i muška narodna nošnja, junačke narodne pjesme, kao i svojevrstan drveni narodni instrument “sopila” sačuvani su od pamtivi­jeka u Novom, a utkani su i danas u svakodnevnicu novljanskog života. Rodna kuća braće Mažuranića podsjeća na pleja­du značajnih dostojanstvenika hrvatske i novljanske kulturne prošlosti – na “bana pučanina” i hrvatskog književnika Ivana, brata mu Antuna, znamenitog je­zikoslovca, Matiju putopisca, Vladimira-Frana, vječnog putnika, crtičara i putopisca, te mnoge dru­ge. Narodna čitaonica i knjižnica, osnovana 1845. go­dine za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda, svo­jim kontinuiranim radom dokazuje da je kulturna prošlost ovoga grada ostavila upečatljiv trag i na današnjim stanovnicima Novog Vinodolskog. Frankopanski kaštel sa četvrtastom kulom, dio je nekadašnjeg Novigrada, čije je zidine i kule natopio krvlju mnogi osmanlijski napadač ili venecijanski osvajač. U obnovljenom Kaštelu danas je smješteno Pogla­varstvo grada Novog Vinodolskog, Narodni muzej Novi, te Narodna čitaonica i knjižnica, utemeljena godine 1845.

Gradsko društvo Crvenog križa Novi Vinodolski

Lokvica 2, 51250 Novi Vinodolski

Ravnatelj: Vesna Đujić
tel: 051/ 245-622

Turistička budućnost grada Novog Vinodolskog. Analiza 117. godišnje turističke djelatnosti u Novom Vinodolskom pokazuje da je bilo uspješnih i manje uspješnih razdoblja u tom periodu. Uz svu upornost i nastojanje, počeci nisu dali zadovoljavajuće rezul­tate u razvojnom smislu, ali je ipak spoznaja o kori­snosti turističkog gospodarstva zaokupila poslovne i dalekovidnije građane, koji su počeli ulagati vlastiti kapital u objekte za prihvat i smještaj tada još malo­brojnih posjetitelja, čime su utrli put gradskom usmjerenju prema turističkom gospodarstvu. Drugo razdoblje od 1920. do 1941. godine bilježi značajno povećanje turističkog prometa, iako je u to vrijeme grad raspolagao sa svega 745 kreveta za dnevni smještaj turista. U tom razdoblju, dogradnjom hotela “Lišanj” povećava se smještajni kapaci­tet, gradi se novi hotel “Klek” u predjelu gradske luke, uređuju se parkovi i zelene površine, gradi se novo kupalište i pješčana plaža s kabinama i skakaonica ispred kupališta. Od 60. godine 20. stoljeća Novi Vinodolski bilježi opsežan i kvalitetan turističko-hotelijerski razvitak, tako da danas raspolaže sa 12.500 registriranih smještajnih jedinica u hotelima, turističkim naselji­ma, autokampovima, odmaralištima i dječjim ljeto­valištima, u privatnim vilama i komfornim kućama. Da li je postignuto i učinjeno dovoljno ili je treba­lo učiniti više? Ovu dilemu nije uputno komentirati, no treba istaknuti da je perspektiva turističkog razvitka grada vidljiva, a to činjenice i prirodni resursi nedvosmisle­no potvrđuju. Velike mogućnosti proširenja djelatnosti na pla­ninsko područje obronaka šumovite Velike Kapele, kao i novoizgrađeni predio “Glavičice” u veoma kva­litetnoj turističkoj zoni, između gradske luke i turističko-hotelskog kompleksa “Lišanj”, zlatne su oaze turističke budućnosti Novog Vinodolskog. Zapadni, pak, dio gradskog područja, od posto­jećeg TN i autokampa “Zagori” do granice prema su­sjednom turističkom mjestu Selce, treba namijeniti hotelsko-turističkoj svrsi, uz prethodno preseljenje autokampa “Zagori” na područje sjeverno od Jadran­ske turističke ceste, da bi se uži obalni pojas mogao koristiti za izgradnju ekskluzivnih hotelsko-turističkih objekata. Paralelno treba voditi računa o prihvatu plovila nautičkih turista, jer njihov udjel u današnjoj, a po­gotovo u perspektivnoj strukturi posjetitelja progre­sivno raste. Ne smije se smetnuti s uma činjenicu, da je u čet­vrtom desetljeću ovog stoljeća grad Novi Vinodolski, prilikom gradnje Jadranske turističke ceste, svoju longitudinalnu gradsku prometnicu “posudio” trasi spomenute ceste i time uveo tranzitni cestovni pro­met u najljepši, turističko-kupališni dio grada. U najskorije vrijeme treba tražiti zaobilaznicu grada, kao posebno prometno rješenje ili treba taj neugo­dan prometni problem rješavati prilikom gradnje nove Jadranske turističke ceste. Novi Vinodolski bio je u prošlom stoljeću pionir organiziranog turističkog djelovanja u Hrvatskom primorju, a u početku trećeg milenija mora, uvažavajući i rješavajući naznačena zapažanja, kre­nuti prema vrhu turističkog gospodarstva Republike Hrvatske, gdje bi mu i bilo mjesto!

TURIZAM
Srećko Kabalin, Fotomonografija Novi Vinodolski, Tipograf, Rijeka 1995.