Novosti

Plivači i plivačice »Vinodola« uspješno su nastupili na Prvenstvu Hrvatske B klubova za kadete, mlađe kadete i opću kategoriju, što je održano u Bizovačkim toplicama 4.-6. veljače 2005. U konkurenciji osam klubova i 160 plivača i plivačica, Novljani su osvojili 35 medalja u pojedinačnom natjecanju. Kulturni život u Novom Vinodolskom

U Novom je još godine 1875. bilo utemeljeno pjevačko društvo “Mažuranić”, što se godine 1932. preimenovalo u “Stjenjak”. U njemu je još djelovalo tamburaško društvo “Lovor”, tamburaško društvo “Zvonimir”, limena glazba (1912); i đačko tamburaško i pjevačko društvo “Vinodol” (1923. ili 1925.);, što je bilo osobito popularno u Novom zahvaljujući uspješnom radu njegove diletantske, kazališne družine, što je godinama najuzbudljivije zabavljalo i uveseljavalo stanovništvo Novog; koje je tada bilo jako sklono ovom zabavno-umjetničkom mediju, u trenutku kada osim njega u pustoši i tišini jesensko-zimske osame turističkog mjesta nije bila postojala nikakva druga mogućnost kulturnog zadovoljenja. U Novom su između dva svjetska rata često gostovali ondašnji prominentni kazališni, operni i baletni umjetnici iz Zagreba i Beograda, pošto je u Novom bila Glumačka vila na Ogulinskoj cesti, u kojoj su se oni odmarali. Za vrijeme ljetnih sezona oni su nastupali na terasi hotela “Lišanj” pred ondašnjom elitističkom novljanskom publikom, a to su između ostalih bili: Zinka Kunc-Milanov, Zlatko Baloković, Lovro pl. Matačić, Vjekoslav Afrić, Marijana Radev, Rudolf Hackl-Kukić, Viktor Starčić, Vika Podgorska, August Cilić, Ruža Cvjetičanin, Dubravko Dujšin, Branko Gavela, Nada Babić i toliki drugi umjetnici najviše umjetničke reputacije, povremeno čak i pojedinci i gostujuće kazališne ekipe iz Čehoslovačke i Mađarske. U Novome je godine 1925. zahvaljujući entuzijazmu Rudolfa Paškvana radio kinematograf u salonu novljanske obitelji Antak, nastavivši poslije jednogodišnjeg prekida, rad od godine 1928. do godine 1934, u dvorištu Novljanke Zore Piškulić-Arbičinke. Večernji zabavni život u Novom u međuratnom razdoblju (1918-1941); bio je doista živopisan i bogat, na svoj način i prema onovremenskim kriterijima skoro monden. Plesne i druge zabave održavale su se na terasama hotela “Lišanj”, “Kleka”, kavane iznad novljanske plaže, restauracije “Malvić”, vile “Nade” i na terasama tadašnjih novljanskih gostionica, posebno “Vinodola” na novljanskom korzu, kao i na terasi najstarijeg novljanskog hotela “San Marino”, u čijem staklenom paviljonu je svojedobno bila kockarnica, čiji su prvi klijenti bili bogati predstavnici ondašnje ruske carističke emigracije, što su iz Senja u Novi dolazili u kočijama. Cesti gost Novoga bio je poznati magioničar Sven-gali, a povremeno tijekom cijele godine gostovale su u Novom i ruske kozačke grupe, što su uz ostale zabavne točke izvodile na novljanskom nogometnom igralištu na Melu razne šokantne i uzbudljive ekshibicije na trkaćim konjima. U Novome je bio osobito popularan sastav Koči Kalmana, unutar kojeg je poslije završetka Drugog svjetskog rata u kavani iznad novljanske plaže više godina pjevao i poznati pjevač zabavne glazbe Ivo Robić. Novljanska putnička obala tijekom ljetnih turističkih sezona pružala je poseban rivijerski ugođaj, pošto su svakodnevno uplovljavali u nju manji i veći putnički brodovi, do sedam putničkih pruga, uključujući i noćne promenadne vožnje. Nerijetko su u ljetnom razdoblju Novi posjećivali i ratni brodovi ondašnje Kraljevske ratne mornarice, uklapajući se u turističko-mondeni kontekst Novog, koji je doista bio neprijeporan. U novije vrijeme pojam kulturno-zabavnog Novog je dakako uz druge novljanske kulturne aktere, Kulturno umjetničko društvo “Ilija Dorčić” što je utemeljeno godine 1951, a čiji je prvi predsjednik bio Juraj Potočnjak. Ono do dana današnjeg neprekidno, uporno i najuspješnije njeguje kult novljanskog narodnog folklornog stvaralaštva na najambicioznijim razinama, posebno promicanja novljanske narodne ženske i muške narodne nošnje, dobivši za to mnoga priznanja i nagrade u zemlji i inozemstvu.

Rani razvoj turizma u Novom tamo još u drugoj polovici 19. stoljeća nije uopće slučajan, budući da se je on počeo iskazivati u uvjetima djelotvornog uprisutnjenja kulturnog ozračja Novoga; što je rezultiralo visokim nivoom turističke kulture i sadržajnim kulturno-zabavnim životom; pogotovo u razdoblju između dva svjetska rata, kada je Novi zbilja bio mondeno turističko ljetovalište srednjoeuropskih određenja na razini ondašnjih najekskluzivnijih hrvatskih, jadranskih turističkih središta. Novi je čak po koječemu bio čak ispred njih, što najbolje i najuvjerljivije potvrđuje i danas određeni visok nivo turističke kulture u Novom, što je nedvojbeni šarm što nekim današnjim novoizgrađenim turističkim središtima toliko nedostaje, što dakako ne može promaknuti oku dobrog poznavatelja ambicioznih zahtjevnosti modernog turizma. Kulturni image Novoga svrstava ga među najperspektivnije prostore Hrvatskog primorja na planu turizma, pošto u Novom postoje skoro sve pretpostavke za ovaj oblik njegove identifikacije i za ostvarenje jedne sretne sinteze kulture i turizma, na čemu se danas opravdano toliko inzistira. Uostalom, nemoguće je govoriti o kulturi u Novom Vinodolskom; ukoliko se ne uzme u obzir njegov bogati i polivalentni turistički razvoj, što je uz ozračenje novljanske kulturne baštine, jedan od najbitnijih anticipatora njegove kulturne identifikacije.

Cilj Udruge je djelovanje građana na unapređenju kulturnog stvaralaštva i kulturnog života u Novom Vinodolskom, Primorsko-goranskoj županiji i u Republici Hrvatskoj. Osnivači su uvjereni da se kroz kulturne sadržaje postiže skladan društveni razvoj, humanost, tolerancija, viša kvaliteta života građana i društveno prihvaćene vrijednosti suvremene civilizacije.
Udrugu možete posjetiti na web stranici: http://www.kkfm.hr/

Nagrade

Na temu »Ekspanzivni razvoj crikveničko-vinodolskog kraja – blagoslov ili prokletstvo« u petak, 18. veljače 2005. godine u  Novom Vinodolskom u Domu kulture održan je znanstveno – stručni skup koji je okupio šezdesetak sudionika. Skup su organizirali Fakultet za turistički menadžment u Opatiji i Uredništvo »Vinodolskog zbornika«, a u publikaciju, posebno tiskanu za ovu priliku, uvrštena su 23 referata, čiji autori raspravljaju o daljnjem turističkom razvoju ovog kraja.

Novi Vinodolski se zahvaljujući ozračenjima i konkretizacijama svoje kulturne i civilizacijske tradicije tijekom stoljeća uobličavao postepeno, brže ili sporije kao urbano središte s nizom njegovih atribucija, od kojih su zacijelo možda najzamjetljivije one iz kasnijih razdoblja, dakako uz one najeklatantnije kulturne spomenike crkvenog i svjetovnog karaktera. U Novom se matične knjige krštenih počimaju voditi još godine 1650, a matične knjige vjenčanih godine 1874. Prvi oblik lučkog ureda utemeljen je u Novom godine 1850, prvi poštanski ured godine 1851, a carinska služba bila je uvedena u Novom već godine 1863. Prvi linijski putnički parobrodi počimaju pristajati u novljansku luku godine 1868, što je zamjetljiv dokaz kako se Novi relativno rano uklopio u sustav komuniciranja sa svijetom. U njemu je godine 1875. utemeljena ljekarna, godine 1884. dobio je vodovod, a godine 1932. puštena je u pogon električna centrala za uličnu i kućnu rasvjetu. Općina Novi izgradila je u Novom prvo javno drveno kupalište još godine 1886, a prvi hotel u Novom “San Marino” počeo se graditi godine 1897. Novljani su se odavno zahtjevnostima preživljavanja intenzivno bavili poljoprivredom, naročito vinogradarstvom i stočarstvom, zidarskim i klesarskim obrtom, istina, na razini najsiromašnijih najamnika, kao što su ubrzo morali doći u dodir s najudaljenijim zemljama poput SAD, Južne Amerike, Afrike, čak i Australije tjeskobnim odisejadama emigrantske sudbine krajem 19. i početkom 20. stoljeća, što ih je uz sve, pa i najstrašnije materijalne nedaće istodobno nužno činilo otvorenijim, svjetskim ljudima, što su protiv svoje volje morali dovoditi u pitanje zatvorenost, začahurenost patrijarhalnog idiličnog i neidiličnog života, kojim su bili skoro okovani. Novi je doista mnogo toga imao, i sloj pismenih crkvenih ljudi, i svoje patricije i druge imućnike, i brodovlasnike, i svoje velike jedrenjake čak, kao i manji broj veleposjednika i osrednje imućnih seljaka, a kasnije i svoje inteligente i političare, Mažuraniće, ali i ne samo njih. Posve je onda bilo logično da Novljani kao Hrvati, Slaveni i katolici prigrle kao neke amajlije i Kačićev “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” i molitvenike, kako bi ostali vjerni i dosljedni svom hrvatskom nacionalnom poslanstvu i katoličkom, kršćanskom opredjeljenju.

Glavna i najpoticajnija kulturna institucija u Novom Vinodolskom, što predstavlja pojam kulturnog Novog i stožer svih kulturnih djelatnost i u njemu je Narodna čitaonica Novi Vinodolski, jedna od najstarijih u Hrvatskoj, što ju je još davne godine 1845. utemeljio novljanski kanonik i istaknuli hrvatski rodoljub Josip Mažuranić, a koja je svojedobno odigrala značajnu ulogu u hrvatskom nacionalnom osvještavanju Novljana, u njihovoj postojanoj i nadahnutoj borbi protiv austrijskog, mađarskog i drugih imperijalizama, što su se obrušavale na ovaj segment hrvatskog prostora, na kojem je inače egzistiralo i živjelo od davnine, tj. stoljećima autohtono hrvatsko stanovništvo, što je onda razložno kasnije davalo tolike potvrde svoga hrvatstva. Istina ova čitaonica je postala u razdoblju između dva svjetska rata u Novom oštro retuširani fokus političkog života, odnosno političke borbe između ortodoksnih jugounitarista i Novljana naglašeno hrvatske orijentacije, HSS-ovaca, pošto je vodstvo ove čitaonice bilo egzaltirano jugounitarističko, nasuprot većini njenih članova, što se nije slagalo s njegovom politikom, što je rezultiralo njenim raspuštanjem godine 1939. Zaslugom njenih članova, pripadnika HSS-a čitaonica je početkom godine 1941. obnovila svoj rad pod nazivom Hrvatska narodna čitaonica, djelujući sve do godine 1943, kada je talijanski okupator sasvim onemogućio njen rad, zaključivši kako se ona sve više pretvara u ilegalni punkt novljanskih antifašista. Uz Narodnu čitaonicu u Novom je 1937. bila utemeljena i čitaonica “Seljačke sloge”, koja je djelovala sve do početka godine 1941, kada se ista uključila u sastav potpuno kroatizirane Hrvatske narodne čitaonice Novi. Danas je novljanska Narodna čitaonica reprezentativna i stožerna novljanska kulturna institucija najrezonantnije i šire hrvatske reputacije, u kojoj se tijekom cijele godine priređuju likovne izložbe, promocije knjiga i druge najrazličitije kulturne priredbe, na kojima nastupaju slikari, kipari, pisci i drugi umjetnici iz cijele Hrvatske, pogotovo tijekom ljetnih sezona, kada su posjetitelji mnogobrojniji i zahtjevniji. Istodobno čitaonicu koriste na tisuće njenih članova i turista, što posuđuju knjige iz beletristike u prvom redu; ali i iz drugih oblasti, a čiji fundus sačinjava više od petnaest tisuća knjiga. Novljanska čitaonica je gotovo i jedini novljanski izdavač, odnosno poticatelj izdavačkih poduhvata u Novom, a sama je dosad objelodanila tri kapitalne knjige o Novom, o njegovoj povijesti, kulturnoj baštini i o drugim aktualnim novljanskim temama.

Prof.dr. Dragomir Babić,

Fotomonografija Novi Vinodolski,

Tipograf, Rijeka 1995.

U Novom listu od 27.siječnja 2005. objavljena je Javna rasprava o Prijedlogu izmjena i dopuna detaljnog plana uređenja “Prisika”
Javna rasprava provest će se u trajanju od 15 dana, odnosno od 7. siječnja do zaključno 21. siječnja 2005. godine.
Javno izlaganje Prijedloga izmjena i dopuna detaljnog plana uređenja “Prisika” održano je u Gradskoj vijećnici Grada Novi Vinodolski, Trg Vinodolskog zakona 1, Novi Vinodolski dana  16.2.2005. (srijeda) u 12,00 sati. 

Kulturna prošlost Novog Vinodolskog

Prva svjedočanstva o hrvatskoj identifikaciji ovog područja vidljiva su u činjenici naseljavanja ondašnjih žitelja na gradini Osap u Novom Vinodolskom. Suhozidi strategijskog značenja jedine su zamjetljive markacije na mnogobrojne starine, koje svjedoče da su na području Vinodola. Uopće u Vinodolu su nađene ovdje u rimsko doba postojala i veća naselja. Rimski tragovi, tamo od 128. godine poslije Krista na ovom području potvrđuju pretpostavke, kako je već tada bio otpočeo proces romaniziranja imućnijeg liburnijskog stanovništva. Ambicije Rima i potrebe rimske vojske najvjerojatnije su bile razlog, da se ustroji kasnoantička utvrda Lopar, od koje su danas prepoznatljivi samo ostaci. Hrvati se nastanjuju u Vinodolu, odnosno u Novom krajem 8. stoljeća. To je posebno zamjetljivo u 13. stoljeću, kada je Vinodol potpao pod krčke knezove Frankopane, što rezultira i jedan viši, organiziraniji i kulturniji život stanovnika ovog područja, pa i stanovnika samog grada Novog. Tada i nastaje Novi grad, današnji Novi Vinodolski, koji se izgrađuje kao utvrđeno mjesto, tj. kao frankopanski kaštel, za kojeg se točno znade kada je izgrađen. Iz Vinodolskog zakona je vidljivo da je frankopanski kaštel već godine 1288. bio u posjedu obitelji knezova Frankopana, budući da je u jednoj od njegovih prostorija spomenute godine bio donesen Vinodolski zakon, inače prvi hrvatski i slavenski zakonik o običajnom narodnom pravu, napisan na starom hrvatskom jeziku i na autentičnom hrvatskom pismu glagoljici. Frankopanski kaštel u Novom Vinodolskom ostao je kao građevina u cijelosti u svom neizmijenjenom obliku sve do godine 1716. da bi kasnije bio podešen za funkciju vlastelinske utvrde bez pretenzije za nekakav stilski dekor. Novi Vinodolski je tada bio doduše samo jedan od vinodolskih gradova, bez neke posebne arhitektonske precizacije, no ipak istodobno i sa svjedočanstvima kakvih takvih drugih ondašnjih oblika kulturnog identificiranja.

Pop Martinac je još godine 1493. za pavline u Novom napisao časoslov krasnom glagoljicom, kojim su se bijeli fratri služili prilikom crkvenih obreda. Godine 1511. sagrađena je u Novom Vinodolskom kapelica sv. Sebastijana i Fabijana, na mjestu gdje je danas zvonik uz stolnu crkvu u Novom, što je izgrađena još u 14. stoljeću. Novi se od 16. stoljeća izdvaja na svoj način od ostalih naselja Vinodola svojom arhitektonskom osebujnošću, što je osobito došlo do izražaja nakon Krbavske bitke godine 1493., kada se njegova arhitektura podešava prema zahtjevnostima ondašnje situacije, pa se to onda konkretizira zajedničkim zidom pojačanim “šalama”, šupljim kulama i rondelom. Pošto je Novi grad na moru u njemu se izgrađuje za potrebe pavlina i luka, tzv. fratarski porat, tik uz sami samostan, kako bi isti imao što funkcionalniju namjenu. Svjedočanstva arhitektonskog i drugih određenja nastajala su dakako u tijesnoj vezi s povijesnom situacijom, a ona je nerijetko bila kontroverzna. Knez Martin Frankopan gradi u Novom u 15. stoljeću veoma markantnu građevinu, odnosno pavlinski samostan uz crkvu sv. Marije na Ospu, koja je postojala već godine 1446. Ova crkva bila je prepoznatljiva po nizu gotičkih elemenata. Srušena je godine 1917. Crkvica pak Svete Trojice sagrađena je u Novom potkraj 15. stoljeća, a svrstava se u red gradskih kapelica, zamjetljivih po prevazi gotičkih elemenata. Osim nje na području Novog Vinodolskog nastalo je više tzv. ladanjskih ili prigradskih kapelica, poput kapelice sv. Ivana na Krasi, crkvice sv. Lucije u novljanskom predjelu Zagori (1498);, crkvice sv. Nikole na Obali Petra Krešimira IV i kapelice svetog Kuzme i Damjana i iznad novljanskog Velikog polja.

Renesansno razdoblje u Novom Vinodolskom predstavljeno je na svoj način u crkvi sv. Filipa i Jakova, a došlo je do izražaja i u pavlinskoj crkvi sv. Marije na Ospu, u kojoj su u pučkoj maniri izvedeni renesansni kapiteli sa girlandama, glavama kerubina i figurativnim prikazima, kao i na reljefu frankopanskog grba nad vratima crkve, što je sada uzidan na južnoj strani novljanskog frankopanskog kaštela. Sakralna arhitektura predromantike može se zamijetiti u elementima predromaničke crkvice na otočiću sv. Marina pred Novim Vinodolskim. Tijekom pak 18. stoljeća nastale su u Novom biskupske rezidencije, kao što su to “Prepožitura” (1776); i “Biskupija” (konac 18. stoljeća);, što nose pečat provincijalnog baroknog klasicizma i drugih osebujnosti baroka.

Prema projektu zagrebačkog arhitekta Vilima Rauchera crkva sv. Filipa i Jakova dobila je godine 1904. historicističko pročelje, što se produžilo godine 1907. godine, dok se godine 1909. izgradio zvonik, što je osobito upadljiv pri pogledu na stari Novi. Zagrebački slikar Marko Peroš godine 1932. oslikao je unutrašnjost ove crkve kompozicijama iz evanđelja i povijesti crkve.

Slikarski umjetnički realiteti na novljanskom području poprilično su zanimljivi, a i vrijedni. Iz pavlinskog samostana, tj. iz crkve sv. Marije na Ospu sa početka 16. stoljeća plijeni pažnju lik Djevice Marije, veoma kvalitetan tročetvrtinski reljef s oznakama kasne gotike, s duhovito optočenim niskama od sedefa i koralja, danas na bočnom oltaru u stolnoj crkvi u Novom. Najvrijednija frankopanska donacija iz godine 1656. je oltar iz kapele sv. Sebastijana i Fabijana, danas u Narodnom muzeju u Novom Vinodolskom. Od njega su sačuvani antependij i podložak za retabl, koji se stilski neposredno nastavlja na zakašnjele oblike manirizma, iz kojih se tek u drugoj polovici 17. stoljeća izdvojilo barokno poimanje. Svetohranište sa glavnog oltara sv. Marije na Ospu sada je u sakristiji stolne crkve u Novom Vinodolskom. U prezbiteriju župne crkve sv. Filipa i Jakova u Novom postoje visokokvalitetne korske klupe datirane oko godine 1600., na kojima se osjeća živa maniristička tradicija. Jedan oltar, zacijelo najstariji što se nalazi u kapelici sv. Trojstva u Novom, a što su ga u Vinodolu pravili majstori za pravljenje oltara sve tamo do polovice 19. stoljeća, posebno je zanimljiv. Na njemu su sa strane mjesto voluta postavljeni orlovi ,potpuno stran ukras, koji vjerojatno ima heraldičko značenje. Glavni oltar u crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom iz godine 1807. djelo je švicarskih kipara-štukatera Clementa i Giacoma Somazzija.