Novosti

U povodu dana Grada Novog Vinodolskog na svečanoj sjednici Gradskog vijeća dodijeljene su nagrade Grada. Nagrade za životno djelo dobili su Vera Smojver, Josip Šamanić, Milorad Zoričić i Ivan Sokolić. Godišnje nagrade Grada dodijeljene su Turističkoj zajednici Grada, Gradskom društvu Crvenog križa, Komunalnom trgovačkom društvu Vodovod Žrnovnica, Sandri Holetić, Nenadu Bugarinu, Vencelu Deranji te Školskom športskom klubu Delfin OŠ Ivan Mažuranić.

Novi Vinodolski (u starijim vrelima upisan i kao Novi, Novi pri moru, Novigrad itd.); već je i po svome zemljopisnom položaju determiniran za određene funkcije koje su omogućile usmjeravanje šire pažnje na njega. Cijelo područje Vinodola – najznačajniji dio kopnenoga dijela Kvarnerskog primorja – razdijeljeno u tri relativno uočljive cjeline; planinsko-šumska pozadina, poljoprivredni resursi u sredini i obala davali su široke mogućnosti za razvoj ljudskog života. Taj se život odvijao uglavnom na uzvišenjima, najprije u gradinama; ta prethistorijska naselja s karakterističnim kružnim obodnim sustavom nisu, međutim, relativno čvršće ukorijenjena poput onih na susjednome otoku Krku, npr. Jadran od primjena lijepe koncentrične a opet elastične aglomeracije upravo je Novi iz kasnijih vremena, također na brežuljku, smješten u podnožju višeg brijega Osap, naseljenog u prethistoriji. Usto, Novi se nalazi na općenito pogodnome mjestu , na raskrsnici cesta od kojih jedna na jugu izlazi u plodnu vinodolsku dolinu a druga teče uz obalu, a ponad utoka Suhe Ričine u Jadransko more; tu je i (jedini); otočić Sv. Marin (Školjić);.

Narodni muzej u Novom Vinodolskim utemeljen je poticajem novljanskih entuzijasta i ljubitelja starina na čelu s Jurajem Potočnjakom (prosvjetnim i kulturnim radnikom) godine 1951. On već 50 godina predstavlja izuzetnu kulturnu ustanovu u našem gradu, koja svjedoči o bogatoj kulturno-umjetničkoj baštini Novog Vinodolskog, prepunoj zanimljivih zbivanja i jedinstvenih ličnosti, čiji značaj prelazi okvire našeg grada, a ujedno doprinosi njenoj zaštiti i istraživanju, pokušavajući je sačuvati za budućnost.

U Novome Vinodolskome relativno je lako napisati veliku povijesnu sintezu i mali sažetak, ali je teško sročiti relativno mali nacrt pregleda prošlosti. To je grad s osebujnim bogatstvom života kakvoga drugdje nema, iako je čvrsto inkorporiran u matično tkivo hrvatskoga narodnog bića.

Kvarnerskoprimorski grad Novi Vinodolski na istočnoj obali Jadranskoga mora u Zapadnoj Hrvatskoj ljudsko je naselje od veoma dalekih prethistorijskih vremena, dakle otprije niza tisuća godina;

ostaci gradine na brdu Osap govore o tom životu, a u Novome i oko njega sačuvani su i tragovi živoga prisustva Rimljana, posebno i stoga što je ovuda tekla značajna cestovna magistrala, od Tršćanskoga zaljeva do Senja te dalje. Štoviše, na samoj obali podignuta je utvrda/naselje Lopar, a na otočiću Sv. Marin, gdje ima i potvrda o postojanju ranokršćanskoga hrama, nađen je i natpis s imenom Jelene, majka cara Konstantina.

Stanovnici su oduvijek bili orijentirani na plodno zaleđe, na vinodolsku dolinu, osobito su značajna proizvodnja vina te izvoz drva iz golemoga šumskoga zaleđa, zatim prevozničke usluge (osobito – sol); te visoko građevinsko umijeće stanovništva.

Snažna prekretnica u životu ovoga kraja nastupa s dolaskom Slavena (vjerojatno krajem 6. ili 7. st.);, koji se i ovdje rano profiliraju kao Hrvati, tako da je Vinodol sa susjednim o. Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj); domovini na istočnoj obali Jadrana. Novljansko je područje dio hrvatskoga kneštva i kraljevstva, pa Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva. U kontinuitetu ovdje traje staroslavenska služba božja (glagoljanje, uz upotrebu glagoljskoga pisma, pa na njemu nastaje i niz veoma značajnih spomenika -brevijara, misala itd.);. U 13. st. Vinodol dolazi u posjed krčkih knezova (potonjih Frankopana);, koji podižu Novi Grad na brežuljku ponad prirodne lučice koju formira Suha Ričina svojim utokom u Jadran. Za vladavine krčkih knezova (od 13. do 17. st.);, god. 1288. u Novome nastaje “Vinodolski zakon”, zbirka pravnih propisa za devet vinodolskih općina; naravno, pisan je na glagoljici, a vrhunski je proizvod hrvatskoga srednjovjekovnog prava, prvi u južnoslavenskim zemljama, te jedan od najvrednijih i u svjetskim razmjerima, veoma zanimljiv i istraživačima u nizu oblasti znanosti i kulture. I donošenje “Vinodolskog zakona” upravo u Novome potvrđuje činjenicu da je taj grad postao središnji dio Vinodolske knežije. Širi se i van zidina. No, dioba obitelji Frankopan u osam loza i sustavni prodori Osmanlija od 15. st., s negativnom politikom Venecije protiv uskoka – izbjeglica/prognanika iz ostalih krajeva Hrvatske te istočnih južnoslavenskih te balkanskih područja, razaranje Novoga od strane Turaka pa Mlečića znatno su doprinijeli opadanju gospodarske i druge snage Novoga. Znatne su i demografske promjene izbjeglice/prognanici postupno se integriraju u ovaj glagoljaško-čakavski kraj, a pučanstvo prihvaća dio njihova života I običaja. U međuvremenu, od kraja 15. st. župna crkva postaje katedralnom jer ovdje živi (i umire); izbjegli modruški biskup Krištofor.

Novi je od 16. st. dio Habsburške Monarhije, ali oporavak započinje od vremena propadanja i Venecije i Turske, pa se Novljani već u 18. st. otkupljuju od dijela kmetskih odnosa. Pozitivnom razvoju znatno pridonose i dva senjska biskupa iz Novoga – dva Ivana Krstitelja: Kabalin i Ježić, tako da Novi u 19. st. počinje prednjačiti u Kvarnerskom primorju – osnovana je prva hrvatska čitaonica i započeto prvo organizirano uključivanje u turizam; dodatnom cestom prema Ogulinu, u unutrašnjost Hrvatske, Novi opet postaje značajna raskrsnica.

Novljani u 19. st. imaju veoma velik broj intelektualaca, koji živo sudjeluju u ilirskom pokretu i hrvatskom narodnom preporodu. Među njima se osobito ističe obitelj Mažuranić, koja daje i najznamenitijega Novljana svih vremena – Ivana Mažuranića, prvoga hrvatskoga potkralja/bana pučanina, predsjednika Hrvatskoga sabora i – nadasve – pjesnika, tvorca jedinstvene poeme “Smrt Smail-age Čengića”; u 20. st. Vladimir Mažuranić predsjednik je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas: Hrvatska…);.

Prvi i Drugi svjetski rat nanijeli su znatne udarce i Novome, ali, u međuraću, opet je zaživio kao značajno turističko mjesto. Grad je ušao u sastav Države SHS (sjedište u Zagrebu);, Kraljevine SHS, odnosno Kr. Jugoslavije, a potom okupiran od fašističke Kr. Italije i nacističkoga Velikonjemačkog Reicha, kada pučani živo sudjeluju u antifašističkoj borbi za slobodu i ljudsko dostojanstvo.

Novi Vinodolski čvrsto je utkan u hrvatski korpus – svojom višemilenijskom povjesnicom, svojim osebujnim kolom, svirkom sopila, pjesmom, ženskom narodnom nošnjom i drugim dijelovima narodnoga života i običaja, osobito glagoljaškom prošlošću, obilježenom osobito po “Vinodolskom zakonu” i djelovanjem bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Očito je da su Novljani na više razina pridonijeli široj afirmaciji svoga zavičaja, privlačeći na sebe pažnju i u svjetskim razmjerima. Nije stoga čudno da je njihova prošlost bila zanimljiva, a to ostaje i danas brojnim hrvatskim i stranim kulturnim i znanstvenim djelatnicima.

Novljani kao evidentni i osvjedočeni Hrvati doživjeli su logično u današnjoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj ostvarenje svih onih snova, što su toliki naraštaji Novljana, pučana, i njihovih najeminentnijih ljudi iz oblasti hrvatske politike, znanosti, umjetnosti i kulture sanjali stoljećima: U hrvatskom Domovinskom ratu 1990.-1995. sudjelovalo je stotinjak Novljana, od kojih je nekolicina njih dalo svoje živote, a više njih je ranjeno.

Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
Tipograf, Rijeka 1995.

Narodni muzej i galerija u 2005. godini obavljati će svoju redovnu djelatnost. U raspoloživom izložbenom prostoru biti će izložen stalni postav, koji će biti otvoren za posjetioce tijekom cijele godine. Jedan od primarnih zadataka muzeja je otkup i obogaćivanje fundusa, pa se planira akcija skupljanja – donacija i otkupa  etnografskih predmeta: dijelova narodne nošnje, odjeće koja se nekada nosila, predmeta i oruđa. Također se planira pozvati stručnjake koji se bave restauracijom slika, tkanine i drva kako bi izradili listu predmeta kojima je nužna restauracija ili manji zahvati i na taj način bi se zaustavilo njihovo propadanje.  U slijedećoj godini će se još intenzivnije surađivati s Turističkom zajednicom Grada Novog Vinodolskog i turističkim agencijama uvrštavajući u njihove programe posjet Narodnom muzeju i galeriji u Novom Vinodolskom i to školske i odrasle populacije

Ovo područje, međutim, izuzetni položaj dobiva za vlasti Rimljana, u prvom stoljećima nove ere. Vinodol (vjerojatno); kao Vallis vinearia (pod tim imenom spominje se, doduše, tek u 12. st.); postao je živo, osobito tranzitno područje, na novoizgrađenom putu čiji je početak u Akvileji (potonji Oglej);, a koji se u Bakarskom zaljevu račva prema dolini te uz more; ti se krakovi opet spajaju u Novome, u jednu ceste, dalje prema Senju. Nalazi u Novome i oko njega govore o naglijem cvatu rimske civilizacije; vino i masline/ulje bili su značajni izvozni proizvodi, što potvrđuju podvodni nalazi u Povilama.

Mišljenje je nekih istraživača da je snaženje vlasti cara Konstantina Velikoga pridonijelo i pojavljivanju Lopara u uvali Lišanj kao velike utvrde/naselja. Na susjednom otočiću Sv. Marinu nalaze se dokazi o veoma ranoj pojavi kršćanstva – sačuvani su temelji crkve, a i natpis s imenom Konstantinove majke Jelene. Lopar je zapravo dio cijeloga jednog obrambenog sustava, zbog kojega je morski kanal između Novoga i otoka Krka postao sigurna plovidbena ruta.

Antički svijet što ga je činila civilizacija sa središtem u Rimu, išao je, međutim, kraju; nije ga spasilo niti stvaranje centra u Konstantinopolu (Carigradu);, iako je Istočno Rimsko Carstvo, poznato kao Bizant, živjelo još stoljećima, a neko je vrijeme u njegovu sastavu i Novi. No, velika seoba azijskih i europskih naroda dovela je i ovo područje pod Gote, ali najtemeljitiju prekretnicu učinio je dolazak Slavena.

Iz svog proračuna Grad Novi Vinodolski izdvaja sredstva za financiranje programa provođenja izborne nastave i programa produženog boravka za učenike mlađih razreda i programe izvannastavnih aktivnosti. Izdvaja sredstva za nagrade najboljim učenicima i nagradu učeniku generacije, nabavu knjiga za knjižnicu i čitaonicu osnovne škole, za djelatnost osnovne glazbene škole i školskog športskog kluba Delfin.

Slaveni se prvi put na obali Jadrana spominju 599. i 600. god. U susjednoj Istri. Oni su se i na novljanskome području profilirali kao hrvati. Ostaci Roma i poromanjenih Liburna te drugih pripadnika golemoga afroazijskoeuropskoga Rimskog Carstva u Kvarnerskom primorju uspjeli su se održati samo u doista čvrstim utvrdama, na ovome području samo u gradovima Osoru, Krku i Rabu, a možda i u Tarsa-tiki na obali Rječine.

Čini se da je Vinodol područje među prvima u nas sasvim poslavljeno, odnosno pohrvaćeno; taj je kraj sa susjednim otokom Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj); domovini na istočnoj obali Jadranskoga mora (uz Dalmaciju i Istru);. U Vinodolu su otkrivene hrvatske nekropole veoma ranoga postanka. Brojni su nalazi koji govore o živim međuutjecajima starohrvatskoga življa nastanjenoga na prostoru od Južne (dalmatinske); do dijela Zapadne (istarske);. Tako prema jednome mišljenju i Novi u počecima 9. st. pripada jadranskoj državi hrvatskoga kneza Borne. I kasnije je, povremeno, dio hrvatskog kneštva i kraljevine, pa – prema M. Baradi – i neposredni ˝territorium regale˝. Nema sumnje da je i područje Novoga bilo dio hrvatske kraljevine Dmitra Zvonimira čije je ime zabilježeno prvi put hrvatskim jezikom i hrvatskim, glagoljskim pismom na Baščanskoj ploči na susjednome otoku Krku (oko 1100. godine);, kao i prvi put hrvatsko ime općenito.

Novi, dalje, dijeli sudbinu ranosrednjovjekovne države koja je na prijelazu iz 11. u 12. st. postala dio Hrvatsko-Ugarsko Kraljevine. U to vrijeme pripada Krčkoj, pa Krbavskoj odnosno Senjskoj biskupiji, u kojima je, pa tako i u Novome, u upotrebi bila staroslavenska služba božja/glagoljanje, hrvatski jezik i glagoljsko pismo.

Samome mjestu, međutim, bitnije se mijenja povijesna sudbina u doba snaženja gospodara susjednoga otoka Krka – Krčkih knezova, jedinih koji su s jadranskih otoka prerasli u dinaste europskih razmjera, postavši, pored ostaloga i hrvatskim banovima/potkraljevima. Pojavivši se u vrelima u 12. st., a veoma vješto igrajući između dvije silnice – Mletačke Republike, čiji su velmože postali, krivotvorenom su darovnicom, datiranom 1223. god. Na ime kneza Vida II., a tobože od kralja Andrije II., dobili ˝totam terram Wynodol˝ . Falsifikat se odnosio vjerojatno na stvarne zasluge, a legaliziran je 1251. godine, te potvrđen i kasnije.

Drži se da su i kasnije zidine Lopara pregrmjele sva kasnoantička i ranosrednjovjekovna nevremena, naravno, s izmijenjenim stanovništvom; čini se da je ovdje bilo i župno mjesto u prvo hrvatsko doba. No, Krčkim je knezovima stari Lopar bio premalen, neudoban i nesiguran. Podigli su zato Novi Grad na prikladnijem mjestu, na brežuljku, podno brda Osap, a nad prirodnom lučicom koju čini utok Suhe Ričine u Jadran.