Novosti

Sa  Državnog prvenstva u minirukometu koje je održano u nedjelju 8. svibnja 2005. godine u Bjelovaru ekipa Rukometnog kluba «Vinodol» vratila se sa osvojenim 1. mjestom u dobnoj skupini dječaka rođenih 1995. i mlađi. Ekipa državnih prvaka u mini rukometu 2005. godine igrala je u sastavu: Ivan Tus, Angelo Jovanović, Luka Radetić, Alen Arnaut, Sandro Franko, Lucijan Dijanić, Tin Klajić, Ivan Puž, Luka Peričić, Valentino Butorac, Luka Bogdanović, Patrik Baričević i Bruno Tomić, trener: Dalibor Tomić – Dado.

Igralište na Dolcu

Gradnju igrališta izvodi građevinsko poduzeće Asfalt iz Rijeke koje ujedno gradi i Jadransku magistralu na dionici Novi – Senj. NK Vinodol mijenja ime i do dovršenja igrališta zove se NK Asfalt Novi Vinodolski. Igrači kao domaćini nastupaju u Crikvenici.

U proljeće 1955. NK Asfalt mijenja ime u NK Novi da bi se već iste jeseni vratilo staro ime NK Vinodol. Konačno 2. svibnja 1955.godine utakmicom između Vinodola i Pomorca iz Kostrene svečano je otvoreno igralište na Dolcu. NK Vinodol se natječe u pod-saveznoj ligi. Rezultat nije za hvalu. Od 12 klubova Vinodol je uvjerljivo posljednji.

Sljedeće godine starta se ambiciozno. U polusezoni osvojeno je sedmo mjestu, a na kraju prvenstva Vinodol osvaja treće mjesto iza bakarskog Borca i Klane. Kako se sus­tav natjecanja mijenja iz godine u godinu, naredne sezone Vinodol nastupa u jakoj Gradsko-kotarskoj ligi i osvaja deveto mjesto.

Naredne dvije godine Vinodol osvaja peto, odnosno sedmo mjesto. U momčad pos­tupno ulaze juniori što pokazuje brigu o podmlatku. Srećom, u Novom djeluje i srednja škola pa pojedini talentiraniji učenici, pridošli iz drugih krajeva zemlje, znaju zaigrati za Vinodol.

U godinama koje dolaze klub se natječe s promjenjivim rezultatima. Uglavnom je to sredina tablice. Igralište na Dolcu vruć je teren za svakog gosta, a Novljani su kon­stantno nezadovoljni suđenjem jer smatraju da su oštećeni.

Početkom 1963. godine u Novom gostuje drugoligaš Karlovac, a Novljani očekivano gube 9:4. U sezoni 1963/64. NK Vinodol osvaja četvrto mjesto s devet bodova manje od prvaka, riječkog “Orijenta”. Svi su zadovoljni! 1 igrači i uprava i publika! Godinu dana kasnije NK Vinodol od dvanaest klubova osvaja deseto mjesto. Ushićenje je brzo splas­nulo!

U sezoni 1965/66. u Novom gostuje prvoligaš Zagreb. Prepuno gledalište bučno bodri svoje igrače. Prvoligaš jedva pobjeđuje 4:2.

U sljedeće dvije sezone Vinodol je dobar, uvijek negdje oko sredine tablice. A onda slijedi ispadanje iz zone. Pojedini igrači prestaju s aktivnim igranjem. Drugi pak traže posao. Od nogometa se u mjestu nikad nije živjelo. “Pala” je bila i ostala samo okrugla igračka. Mada je bila uvijek više od igračke. I više od igre!

Povodom obilježavanja Dana mjesta Novog Vinodolskog u Hotelu Lišanj održana je premijera dokumentarno – igranog filma «Čovjek od kamena – Ivan Mažuranić». Lik Ivana Mažuranića oživio je glumac Adnan Palangić, a film je režirao Bernardin Modrić. Scenaristi su Barnardin Modrić i Goran Ježić, a film je snimljen u produkciji riječkog Istrafilma, na autentičnim lokacijama  gdje je Mažuranić živio.

Nogometni klub “Vinodol”

Poslije Drugog svjetskog rata zemlja je porušena i opustošena i “najvažnija spored­na stvar na svijetu” uistinu postaje sporednom. Ali, ne zadugo!

Bivši igrači koji su preživjeli svjetsku ratnu kataklizmu i tek stasali mladići u slo­bodnim trenucima ne zaboravljaju “palu”. Ubrzo se osniva Nogometni klub “Vinodol”, nasljednik NGŠK-a, koji je zbog ratnih događanja prestao djelovati 1941. godine.

Kad bi se povremeno skupili, dečki su igrali na dva gola, ali o nekom sustavnijem treningu nije bilo ni govora. Igrale su se takozvane sindikalne utakmice na kojima su nastupali službenici protiv radnika, pa onda “Debeli” protiv “Mršavih” i sve je to služilo manje-više za razbibrigu i uveseljavanja publike. Tu i tamo odigrala bi se pokoja utak­mica sa susjednim mjestima. Na te utakmice putovalo se kamionima, ribarskim brodica­ma ili trabakulima.

Godinu dana poslije svršetka Drugog svjetskog rata počinje prvo nogometno prven­stvo, ali NK Vinodol ne sudjeluje u njemu. Umjesto toga Novljani imaju prigodu na svo­jem igralištu na Melu gledati igrače senjskog Omladinca. Senjani zbog nepropisnih dimenzija svojeg igrališta nastupaju u Novom kao domaćini.

Sezonu 1946./ ’47. igrači Vinodola preskaču povremeno trenirajući i igrajući tu i tamo koju prijateljsku utakmicu.

Godinu dana kasnije NK Vinodol trebao je nastupiti na kotarskom prvenstvu zajed­no s klubovima Hreljina, Lokava, Bakra, Cernika u prvoj i Senja i Brinja u drugoj grupi. Zbog niza razloga prvenstvo ove najniže takmičarske kategorije Hrvatske V. zone, kako se to tada zvalo, bilo je potpuno neregularno, tako da su igrači NK Vinodola odigrali samo jednu utakmicu. Kroničari pamte čak i datum: 30. studenog 1947. Igralo se protiv Senja na vrlo lošem terenu i NK Vinodol je pobijedio 3:1.

Slabe prometne veze, odustajanje pojedinih klubova u pola sezone i nedostatak iole spomena vrijednih materijalnih sredstava, natjerali su organizatore i planere da se nat­jecanja održavaju po grupama. U sezone 1948/49. NK Vinodol natječe se u grupi sa sen­jskim Nehajem i bakarskim Borcem. Gubi sve četiri utakmice i uvjerljivo osvaja posljed­nje mjesto.

Naredne godine državna nogometna liga podijeljena je u sedam razreda. Vinodol se takmiči u sedmom, posljednjem razredu koji se još naziva Kotarsko nogometno prvenst­vo. Između šest klubova osvaja drugo mjesto iza hreljinskog Naprijeda. “Pala” postaje sve omiljenija u mjestu.

Sljedeća sezona pokazuje sve boljke igrača i uprave novljanskog kluba. Trenira se više no sporadično. Kad se nađe vremena! Novca nema niotkuda. Treninge vodi ili najs­tariji igrač ili kapetan momčadi, a pokatkad trener – volonter. Vinodol nastupa samo u polusezoni, a onda sve aktivnosti prestaju. Udarac je bio prevelik. I za same nogometaše i za gledatelje i za samo mjesto.

No, usprkos svemu nogomet se ne prestaje igrati. U Novi 1952. godine dolazi gosto­vati beogradski prvoligaš “Partizan”. Prijateljska utakmica završava očekivanom i uvjerljivom pobjedom gostiju 14:2. Novljani su tada po prvi put uživo mogli gledati proslavljene nogometaše i reprezentativce Jugoslavije kao što su bili primjerice Simonovski i Valok. Valja zabilježiti da je oba gola za domaćine postigao Vlade Mrzljak – Merikan.

Sezona 1953./ ’54. donosi ne male brige. Igralište na popularnom Lužnjaku posta­je skladištem Drvne industrije – Šumarstvo Novi Vinodolski. Odmah započinju pripreme za izgradnju novog igrališta i to u Dolcu ispred Domaćinske škole u centru grada. Zadnja utakmica na Lužnjaku odigrana je 29. studenog 1953. godine između Vinodola i Bribira koju su gosti dobili 3:2.

Osnovna škola u Novom Vinodolskom osnovana je 1786. godine ugovorom između Komiteta novljanskoga i Gospoštije Vinodol s jedne strane i narodnog školskog nadzornika u Kopru s druge strane. U više od dvjesto godina rada četverogodišnje i osmogodišnje škole u Novom, uključujući i građansku školu, u školi je radilo više od 240 učitelja, nastavnika, profesora i vjeroučitelja. U prvim godinama svoga rada osnovna škola u Novom obuhvaćala je samo dječake. Potkraj XVIII. stoljeća školu je polazilo svega 47 učenika, a školovanje je trajalo 2 godine. U to vrijeme škola je spadala u red trivijalnih škola, kasnije će se zvati i narodna škola, a 1807. i realna škola.

Poliglot koji je govorio i pisao na desetak jezika, liberal i legalist, čovjek europskih nazora, renesansnog obrazovanja, nikad nije odgovarao na napade i nikad se nije osvećivao.

Nitko u Hrvatskoj nije prije, a u mnogočemu i poslije, obavljao toliko državničkih službi, nitko nije napisao toliko pravničko programatskih spisa, nitko bolje od njega nije umio sročiti ono što su drugi tek mislili i govorili, nitko nije toliko odbijao, a ipak dobivao najviše časti u zemlji, nitko nije primio više pogrda i kritika.

Bio je – i u tome se danas, konačno, slažu svi povjesničari – arhitekt i utemeljitelj moderne Hrvatske.

Tolerantan i duhovno nadmoćan, skrbeći cijelog života za obitelj, nikad se nije obogatio.

Umro je u Zagrebu 4.kolovoza 1890. godine u sedamdesetišestoj godini života. Razočaran i usamljen.

Od srca.

Za Hrvatsku.

I od Hrvatske.

Goran Ježić

Osnovna škola Ivana Mažuranića u Novom Vinodolskom

adresa: 51250 Novi Vinodolski, Lokvica bb

tel/fax: 051/244 – 465, 244 – 475

Ravnatelj: Boris Turjak, prof

Zagrebački operni studio, Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika, Udruga poklonika Milke Trnine i Gradsko poglavarstvo Novi Vinodolski u sezoni 2004./05.(program 419.); organizirao jeu sklopu glazbenih večeri Milke Trnine (XII.2004.-I.2005.); blagdanski koncert u Župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u ponedjeljak, 20.12.’04. godine

Sudjelovali su: Davorka HORVAT – sopran, Lea LOVRENČIĆ – mezzosopran, Ivan TURŠIĆ – tenor, Željko GROFELNIK – bariton

Muzičko vodstvo : Antun PETRUŠIĆ, klavir i orgulje: Eva KIRCHMAYER-BILIĆ