Novosti

U povodu Mjeseca hrvatske knjige Dječji dom »Braće Mažuranić« ovih je dana posjetila prof. Barbara Kalanj, ravnateljica Narodne čitaonice i knjižnice Grada Novi Vinodolski darovavši djeci knjige raznih autora i vrijednu Medicinsku enciklopediju, dok je prof. Dušanka Piškulić iz Novog Vinodolskog darovala Opću enciklopediju. U čast 130. obljetnice rođenja Ivane Brlić Mažuranić djeci je darovan i prigodan plakat, a posebno ih je razveselila informacija prof. Kalanj da su u povodu Mjeseca hrvatske knjige dobili besplatne iskaznice za učlanjenje u novljansku knjižnicu i čitaonicu. Inače, kako saznajemo, djeca doma su u novljanskoj knjižnici uvijek dobro došla. Budući da su na dar dobili dosta knjiga, formirat će svoju malu knjižnicu za koju su dobili i nov prostor u Domu.

Kulturni identitet hrvatskog grada Novog Vinodolskog (odnosno njegove uže okolice, tj. preciziranih naselja u njegovu zaleđu, poput Povila, Klenovice, Smokvice, Sibinja, Zagona, Ledenica i Krmpota); nedvojben je i upadljivo zamjetan, mada je istodobno u mnogočem reduciran, torzičan, pošto su nemilosrdne oluje povijesnog hoda, što su se ustremljavale na ovo hrvatsko područje, ostavljale za sobom više ostatke nekadašnjeg postojećeg, nego sačuvana svjedočanstva materijalne i duhovne kulture, što nadalje nastavljaju svoj mogući život. Novi Vinodolski po bogatstvu svojih kulturnih spomenika najrazličitijih i sadržajnih i oblikovnih određenja, može se u određenom smislu najrazložnije svrstati među najmarkantnija hrvatska kulturna središta u Hrvatskom primorju, pa i na hrvatskom Jadranu. Kulturni identitet Novog Vinodolskog manifestira se i između ostalog bogatstvom svoje kulturne baštine, ili i visokom razinom kulture življenja Novljana, sustavom njihovih kulturnih i civilizacijskih navika, što je rezultat njihove otvorenosti prema Europi i svijetu, posebice u novije vrijeme zahvaljujući turizmu, što Novi Vinodolski čini neprijepornim hrvatskim gradom europejske i kozmopolitske konotacije. Novi Vinodolski je ponosni baštinik hrvatske kulturne tradicije na ovom području, što i danas ozračava i prožima tolike sadržaje kulturnog života u njemu, ali i nadahnjuje ljude što nastanjuju ovaj čisti hrvatski kraj, kao i sve one što na bilo koji način dođe u doticaj sa njim, da se upoznaju s realitetima kulturne dimenzije Novog Vinodolskog i uživaju u bogatstvu različitosti sadržaja života i ljepota, što im se ovdje nudi u najosebujnijim manifestacijama i oblicima, po čemu je Novi Vinodolski jedinstveni i fascinantni fenomen Hrvatske, prema kojem nitko ne ostaje ravnodušan.

Prof.dr. Dragomir Babić, Fotomonografija Novi Vinodolski,

Tipograf, Rijeka, 1995.

Udruga pčelara organizirala u srijedu, 26.01.2005. godine predavanje sa temom: Aktualna problematika u pčelarstvu  (identifikacija i karakterizacija meda na hrvatskome tržištu) Knežija Vinodol

Knežija Vinodol (s tim statusom od polovine 13. st.); dijelila se na devet upravnih cjelina – ˝gradova˝, točnije rečeno općina (od sjevera prema jugu);: Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Belgrad, Bribir, Novi i Ledenice. Planinski dio u pozadini nije Knezovima bio prepreka za povezivanje sa svojim ostalim hrvatskim posjedima koji su, osim Bakra i Novoga te donekle Trsata, udaljeniji od mora. No, Knezovi – s uporištem i na otoku Krku – utjecali su na to da se poljoprivredno bogata dolina i golemo šumsko prostranstvo postupno okrene i prema svome obalnom dijelu, i to onako kako su rasle ambicije i potrebe feudalaca; tako vinodolski ˝gradovi˝ razvijaju svoje lučice, a u novljanskome području osobito u samome Novom te u Žrnovnici i Povilama. Cijelo se područje, a osobito Novi, oslanja i na bogati šumsko-stočarski revir koji mu je pripadao i izvan Kvarnerskoga primorja, u zaleđu, u Gorskom kotaru.

Knezovi i dodatno utvrđuju Novi, jer postaje njihovo sve uglednije sjedište (od prve polovine 15. st. Krčki knezovi se nazivaju i Frankopanima);, pa se tako u Novome odigrao i kapitalni povijesni događaj, koji je obilježio hrvatski prostor općenito, a značenjem je dobio i europske razmjere. Naime, učvršćavajući svoj feudalni položaj u knežiji, krčki su knezovi nailazili i na suprotstavljanje stanovnika, navikli na slobodniji život neposrednih podanika (udaljenoga); vladara. I inače vješti u političkim i drugim igrama, knezovi su u Novome 6. siječnja 1288. god., zajedno sa predstavnicima spomenutih devet općinskih zajednica donijeli pravne propise za Vinodol.

Toga su dana u pisanome obliku popisani i ˝stari˝ i stari pravni običaji, dodane su nove norme, pa je utvrđeno odvijanje vinodolskoga života te međusobni odnosi stanovnika i njihov odnos prema feudalnim gospodarima. Skup tih normi, danas poznat kao ˝Vinodolski zakon˝, napisan je hrvatskim jezikom, glagoljskim pismom, u primorskoj čakavici. Od 19. st., zahvaljujući upravo Novljaninu Antunu Mažuraniću, taj je pravni spis postao predmetom intenzivne pažnje brojnih hrvatskih i stranih znanstvenika, ali i publicista uopće, koja ne posustaje ni danas.˝Zakon˝ je vrhunski izraz i majstorsko djelo hrvatskog srednjovjekovnog prava, prvo takvo na južnoslavenskom prostoru, a u toj oblasti stavlja Hrvate u sam vrh hrvatskog pravnog života. No, to je i spomenik prebogat elementima veoma zanimljivim i za istraživače iz kulturne, jezikoslovne, gospodarske, socijalne, političke i onomastičke i drugih oblasti. Ukratko – taj izvor ulazi u najuži izbor od svega nekoliko najznačajnijih nacionalnih spomenika Hrvata uopće.

Sama činjenica da su krčki knezovi odabrali Novi za mjesto sastanka više desetaka najuglednijih predstavnika svoje knežije iz devet općinskih zajednica, s time da je bio i prisutan i knez Leonard, dovoljno govori da je mjesto imalo i prostore i druge, prateće mogućnosti za održavanje tako velikoga, uglednog sadržajnog i presudnog skupa i za Vinodolce i za feudalca. U dokumentu su na prvom mjestu ubilježeni upravo predstavnici Novoga: vinodolski i knežev dvornik Črna, plovan (župnik); Petar, satnik Vukonja Pribonja, Banac Saražin i Bogdan Vučinić.

Donošenje “Vinodolskog zakona” govori o središnjoj ulozi Novoga u Vinodolskoj knežiji u 13. st., iako je zemljopisno na njezinoj periferiji. Ali, Novi je očito bio i jedno od najvažnijih osobnih kneževih sjedišta; s knezovima je boravila i pratnja, a pratio ga je i sjaj koji je u to doba općenito vezan uz takve ličnosti. Osim toga, u Novome (i u susjednim Selcima); nalaze se i vrijedne solane, čiji se proizvod u srednjemu vijeku svuda mjeri izuzetno visokim novčanim vrijednostima. Sve je razvijenija poljoprivredna struktura, s osloncem na Velo polje u području Suhe Ričine; tu je i ribolovni dio privrede (iako Novljane pomorstvo nije življe privlačilo);. Postupno se grade kuće i izvan zidina, grupirane u Varošu, između Place, Sv. Trojice i Brdašca, te Šćedine, Krasa, Mela i Lukavice, do 15. st. međutim, te se manje cjeline stapaju u Novi kao jedinstveno naselje. U 14. st. gradi se župna crkva, i to – zanimljivo – u stilu starokršćanske bazilike; tu je, npr., gotička crkvica Sv. Trojice te Sv. Fabijan i Sebastijan, itd. Smrt Nikole 1432., jednoga od najmoćnijih krčkih knezova uopće i prvoga s imenom Frankopan, označila je početak kraja te najmoćnije i najuglednije hrvatske velikaške obitelji – uz knezove Bribirske, odnosno Šubiće i, potonje, Zrinske, izuzimajući, naravno, vladarsku obitelj Trpimirovića. Velika državina, koja se prostirala diljem hrvatskih prostora (a povremeno i izvan njih);, već se 1449. god. raspala na posjede osam frankopanskih loza. Novi je pripao Martinu, zajedno s Bribirom, Kotorom, Bakrom i Trsatom. Time počinje gubiti svoj središnji položaj, iako je baš taj knez na Osap doveo ugledne pavlinske redovnike.

Narodni muzej u Novom Vinodolskim utemeljen je poticajem novljanskih entuzijasta i ljubitelja starina na čelu s Jurajem Potočnjakom (prosvjetnim i kulturnim radnikom) godine 1951. On već 50 godina predstavlja izuzetnu kulturnu ustanovu u našem gradu, koja svjedoči o bogatoj kulturno-umjetničkoj baštini Novog Vinodolskog, prepunoj zanimljivih zbivanja i jedinstvenih ličnosti, čiji značaj prelazi okvire našeg grada, a ujedno doprinosi njenoj zaštiti i istraživanju, pokušavajući je sačuvati za budućnost.

U Novome Vinodolskome relativno je lako napisati veliku povijesnu sintezu i mali sažetak, ali je teško sročiti relativno mali nacrt pregleda prošlosti. To je grad s osebujnim bogatstvom života kakvoga drugdje nema, iako je čvrsto inkorporiran u matično tkivo hrvatskoga narodnog bića.

Kvarnerskoprimorski grad Novi Vinodolski na istočnoj obali Jadranskoga mora u Zapadnoj Hrvatskoj ljudsko je naselje od veoma dalekih prethistorijskih vremena, dakle otprije niza tisuća godina;

ostaci gradine na brdu Osap govore o tom životu, a u Novome i oko njega sačuvani su i tragovi živoga prisustva Rimljana, posebno i stoga što je ovuda tekla značajna cestovna magistrala, od Tršćanskoga zaljeva do Senja te dalje. Štoviše, na samoj obali podignuta je utvrda/naselje Lopar, a na otočiću Sv. Marin, gdje ima i potvrda o postojanju ranokršćanskoga hrama, nađen je i natpis s imenom Jelene, majka cara Konstantina.

Stanovnici su oduvijek bili orijentirani na plodno zaleđe, na vinodolsku dolinu, osobito su značajna proizvodnja vina te izvoz drva iz golemoga šumskoga zaleđa, zatim prevozničke usluge (osobito – sol); te visoko građevinsko umijeće stanovništva.

Snažna prekretnica u životu ovoga kraja nastupa s dolaskom Slavena (vjerojatno krajem 6. ili 7. st.);, koji se i ovdje rano profiliraju kao Hrvati, tako da je Vinodol sa susjednim o. Krkom jedna od tri kolijevke Hrvata u njihovoj (konačnoj); domovini na istočnoj obali Jadrana. Novljansko je područje dio hrvatskoga kneštva i kraljevstva, pa Hrvatsko-Ugarskoga kraljevstva. U kontinuitetu ovdje traje staroslavenska služba božja (glagoljanje, uz upotrebu glagoljskoga pisma, pa na njemu nastaje i niz veoma značajnih spomenika -brevijara, misala itd.);. U 13. st. Vinodol dolazi u posjed krčkih knezova (potonjih Frankopana);, koji podižu Novi Grad na brežuljku ponad prirodne lučice koju formira Suha Ričina svojim utokom u Jadran. Za vladavine krčkih knezova (od 13. do 17. st.);, god. 1288. u Novome nastaje “Vinodolski zakon”, zbirka pravnih propisa za devet vinodolskih općina; naravno, pisan je na glagoljici, a vrhunski je proizvod hrvatskoga srednjovjekovnog prava, prvi u južnoslavenskim zemljama, te jedan od najvrednijih i u svjetskim razmjerima, veoma zanimljiv i istraživačima u nizu oblasti znanosti i kulture. I donošenje “Vinodolskog zakona” upravo u Novome potvrđuje činjenicu da je taj grad postao središnji dio Vinodolske knežije. Širi se i van zidina. No, dioba obitelji Frankopan u osam loza i sustavni prodori Osmanlija od 15. st., s negativnom politikom Venecije protiv uskoka – izbjeglica/prognanika iz ostalih krajeva Hrvatske te istočnih južnoslavenskih te balkanskih područja, razaranje Novoga od strane Turaka pa Mlečića znatno su doprinijeli opadanju gospodarske i druge snage Novoga. Znatne su i demografske promjene izbjeglice/prognanici postupno se integriraju u ovaj glagoljaško-čakavski kraj, a pučanstvo prihvaća dio njihova života I običaja. U međuvremenu, od kraja 15. st. župna crkva postaje katedralnom jer ovdje živi (i umire); izbjegli modruški biskup Krištofor.

Novi je od 16. st. dio Habsburške Monarhije, ali oporavak započinje od vremena propadanja i Venecije i Turske, pa se Novljani već u 18. st. otkupljuju od dijela kmetskih odnosa. Pozitivnom razvoju znatno pridonose i dva senjska biskupa iz Novoga – dva Ivana Krstitelja: Kabalin i Ježić, tako da Novi u 19. st. počinje prednjačiti u Kvarnerskom primorju – osnovana je prva hrvatska čitaonica i započeto prvo organizirano uključivanje u turizam; dodatnom cestom prema Ogulinu, u unutrašnjost Hrvatske, Novi opet postaje značajna raskrsnica.

Novljani u 19. st. imaju veoma velik broj intelektualaca, koji živo sudjeluju u ilirskom pokretu i hrvatskom narodnom preporodu. Među njima se osobito ističe obitelj Mažuranić, koja daje i najznamenitijega Novljana svih vremena – Ivana Mažuranića, prvoga hrvatskoga potkralja/bana pučanina, predsjednika Hrvatskoga sabora i – nadasve – pjesnika, tvorca jedinstvene poeme “Smrt Smail-age Čengića”; u 20. st. Vladimir Mažuranić predsjednik je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas: Hrvatska…);.

Prvi i Drugi svjetski rat nanijeli su znatne udarce i Novome, ali, u međuraću, opet je zaživio kao značajno turističko mjesto. Grad je ušao u sastav Države SHS (sjedište u Zagrebu);, Kraljevine SHS, odnosno Kr. Jugoslavije, a potom okupiran od fašističke Kr. Italije i nacističkoga Velikonjemačkog Reicha, kada pučani živo sudjeluju u antifašističkoj borbi za slobodu i ljudsko dostojanstvo.

Novi Vinodolski čvrsto je utkan u hrvatski korpus – svojom višemilenijskom povjesnicom, svojim osebujnim kolom, svirkom sopila, pjesmom, ženskom narodnom nošnjom i drugim dijelovima narodnoga života i običaja, osobito glagoljaškom prošlošću, obilježenom osobito po “Vinodolskom zakonu” i djelovanjem bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Očito je da su Novljani na više razina pridonijeli široj afirmaciji svoga zavičaja, privlačeći na sebe pažnju i u svjetskim razmjerima. Nije stoga čudno da je njihova prošlost bila zanimljiva, a to ostaje i danas brojnim hrvatskim i stranim kulturnim i znanstvenim djelatnicima.

Novljani kao evidentni i osvjedočeni Hrvati doživjeli su logično u današnjoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj ostvarenje svih onih snova, što su toliki naraštaji Novljana, pučana, i njihovih najeminentnijih ljudi iz oblasti hrvatske politike, znanosti, umjetnosti i kulture sanjali stoljećima: U hrvatskom Domovinskom ratu 1990.-1995. sudjelovalo je stotinjak Novljana, od kojih je nekolicina njih dalo svoje živote, a više njih je ranjeno.

Prof.dr.Petar Strčić, Fotomonografija Novi Vinodolski
Tipograf, Rijeka 1995.